Slava dokumentarnoga filma

Slava dokumentarnoga filma

Groteskni dokumentarac Morgana Spurlocka Super Size Me, ujedno i jedan od ovogodišnjih festivalskih vrhunaca, koji balansira negdje na pola puta između političkog aktivizma i performansa. Spurlock je neka vrsta artističkog križanca između Michaela Moorea i Johnnyja Knoxvillea. No, za razliku od Moorea, koji secira američku opsesiju oružjem, Spurlock analizira američku opsesiju fast foodom

Koliko se god u posljednjih nekoliko godina pokušavao u medijima napuhati nekakav animozitet između Pule i Motovuna, napose otkako je Pula dobila prizvuk međunarodnoga festivala, dvije manifestacije nikada nisu bile u koncepciji toliko bliske i tematski srodne. Dakako, Motovun je oduvijek bio taj kojem se pokušavao atribuirati prizvuk otkačenog i alternativnog, što je već postalo nekom vrstom trenda per se. No, motovunska radical-chic furka nije bila ništa manje snobovska od Cannesa, gdje je atmosfera, vjerujte mi, znala biti daleko nekonvencionalnija, bez obzira na sav onaj glamour koji ga prati u medijima.

Praznik za docu-fanove

No, kako i sami motovunski selektori vole naglasiti da će četvrtinu programa pokriti dokumentrani filmovi, ovogodišnje izdanje Motovunskog filmskog festivala doima se poput produžene ruke Pule. Trend je započet u alternativnom prostoru pulskog Circola, koji je bio rezerviran za najveće dragulje iz recentne produkcije dugometražnih dokumentaraca, poput Divorce Iranian Style, Capturing the Friedmans, The Revolution Will Not Be Televised i Power Trip, dok su razvikani agitpropovski manifesti poput populistički orijentirana Fahrenheita 9-11, ušli u Arenu. A pulska ogrlica od nebrušenih dokumentarnih dragulja nastavlja se nizati u Motovunu sa Super Size Me i Ratnim maglama (da su joj distributeri mogli pridodati remek-djelo Francuza Raymonda Depardona 10e chambre instants d’audiences, bio bi to najveći praznik za docu-fanove).

Ali tu sličnosti između Pule i Motovuna ne prestaju. Pula je igrala na provjerene autore poput odličnog Almodovara (Loš odgoj), dok Motovun izabire uvrnutu poetiku Spikea Jonzea, koji će nas zagrijati Vječnim suncem bezgrešna uma (oba filma uskoro će krenuti u hrvatsku distribuciju i obraćaju se identičnom profilu publike). Pulski mali filmovi poput Whiskeyja i Žeđi razotkrili su pače svoje motovunske pandane u kazahstanskom Schizu i ruskom Koktebelu (drugi je lošija reciklaža Povratka Andreja Zvjaginceva). A reprizno pulsko ukazanje filma Glavom kroz zid s Turcima u Berlinu dobiva motovunski pandan u Loachovu prekrasnom filmu Ae Fond Kiss, s Pakistancima u Škotskoj. I, konačno, dok je Pula pokušala nazdraviti ulazak Slovenije u Europsku uniju zasebnim ciklusom novoga slovenskog filma, Motovun je pozdravio ulazak Mađarske u tu istu Uniju s mađarskim megahitom Kontroll, nabrijanom kronikom iz života kontrolora u budimpeštanskoj podzemnoj željeznici. Udvozoljuk europaban!

Korejska uspavanka

No, kako bučna motovunska atmosfera na Trgu i njegovoj vašarskoj okolici nikad nije bila odveć naklonjena kontemplativnim filmovima dugih i sporih kadrova, čini mi se prilično riskantno otvoriti festival pompoznom korejskom uspavankom Kima Ki-duka Proljeće, ljeto, jesen, zima, proljeće, odveć folklornom u svojoj zenovskoj poetici, premda u njezinoj sirovosti ima mnogo toga u čemu se može uživati. No, ostaje pitanje zašto su se motovunski selektori oglušili na ranija autorova remek-djela Bad Guy, The Coast Guard, The Isle i najnoviju Samariju, koji su superiorniji u odnosu na njegova četiri godišnja doba (ne miješati s jednim drugim Kimom Ki-dukom, za kojega se vezuje korejska palpovska škola šezdesetih i sedamdesetih, a čiji je Yonggary postao pandan Hondinoj Godzili). Zato pokušajmo odvojiti ono najatraktivnije s ovogodišnje motovunske trpeze, ono što se nipošto ne bi smjelo propustiti, jer su šanse da se ti specijaliteti nađu na meniju hrvatskih distributera ravne nuli.

Najtužnija glazba na svijetu, red. Guy Maddin

Ako je Kaurismakijeva Juha bio posljednji nijemi film u dvadesetom stoljeću, onda je Maddinov ekstravagantni Dracula: Pages From a Virgin’s Diary bio prvi veliki nijemi film u 21. stoljeću. Maddinova fascinacija nijemim filmom prisutna je i u Najtužnijoj glazbi na svijetu snimljenoj prema izvornom scenariju Kazua Ishigura. No, Maddin ga je malo prepravio, dakle, više madenizirao nego modernizirao. I dok je u Draculi ironično gulio plodove kolonijalizma, ovdje se pozabavio terorom imperijalizma i samoizgaranjem Povijesti, ali i njezinim pepelom koji u nama tinja. Riječ je, dakle, o alegoriji koju treba vidjeti kako bismo shvatili prošlost i sadašnjost, ali i veoma suvremenom filmu koji se filtrira kroz instrumente koji su se koristili u tridesetim godinama. Ekscentričnom filmu koji priča o ljubavi, amneziji, dubokim emocijama, hokeju, roditeljskoj izdaji, pivu i, dakako, Winnipegu, svjetskoj metropoli tuge, u kojoj se održava međunarodni izbor najtužnije pjesme na svijetu. Glavni je sponzor smotre kraljica piva Isabella Rosellini, žena kojoj su amputirali obje noge i zamijenili ih staklenima, koja namjerava izvoziti svoje proizvode na američko tržište kad prestane prohibicija. A američki predstavnici ulaze u finale s pjesmom California Here I Come, izvedenom na Panovim frulama uz pratnju eskimskih vokala. Neodoljivo.

Pet zapreka,

red. Jorgen Leth & Lars von Trier

Žrtva von Trierovih tortura njegov je bivši suradnik i mentor Jorgen Leth, danski režiser, pjesnik, producent i sportski komentator, čovjek kojega njegovi bivši studenti Thomas Vinterberg i Susanne Bier od milja zovu Papa. Leth pamti Von Triera kao momka kojega je filmska tehnologija fetišistički privlačila. Zato se Pet zapreka više može promatrati kao sadistička osveta voljenom tatici, nego klasična posveta. Von Trier nagovara Letha da snimi pet različitih remakea kratkometražne antropološke skice The Perfect Human i u svakom dijelu postavlja mu određenu zapreku (tehničku, egzistencijalnu, psihološku), suočava ga s brojnim sadržajnim ograničenjima i naglim dramaturškim zaokretima, ali i tjera da prekroji izvornu priču. Riječ je, dakle, o nekoj vrsti dijaboličnog eseja o teoriji mizanscene. No, kad bismo se zadržali na sportskoj terminologiji naslova, upravo je mučitelj taj koji na kraju ostaje predriblan i ostavljen sam na nogometnom terenu da bere tratinčice.

Isuse znaš, red. Urlich Seidl

Seidl je stari motovunski znanac (šifra: Hundstage). U tom duhovitom pseudodokumenarcu on snima molitve vjernika kako bi istražio kolektivni patos i ulogu religije u suvremenom (austrijskom) društvu. Stil mu je jako suzdržan i na trenutke nam se čini kao da su molitve odglumljene, kako se ne bi razorila simetrija autorovih preciznih kompozicija. Ponekad će im se malo podrugivati, pa kamerom uokviruje razapetu figuru kojoj se obraćaju. A ponekad bilježi njihove ispovijedi, poput one mladićeve, koji odlazi u crkvu jer voli koristiti biblijske teme u erotskim fantazijama. Pritom je posve nevažno pokazuje li on svoje stvarne osjećaje ili izgovara tekst scenarija. Bitni su samo autorovi stavovi.

Ratne magle, red. Errol Morris

Morrisova epistemološka studija mogla bi se preimenovati u Robert McNamara, gospodar prstena. A pogled na njegov čelični osmijeh budi aluzije na Donalda Rumsfelda. Riječ je o bivšem američkom ministru obrane, glavnom arhitektu vijetnamskog rata, ali i čovjeku koji je radio na izumu sigurnosnoga pojasa za automobile. Dakle, zavežimo se i krenimo u obilazak američkih povijesnih gluposti, premda nam Morrisov sugovornik neće reći ništa više od onoga što je sam zacrtao. Bez obzira kakvo je vaše mišljenje o McNamari, Morrisov elegantni dokumentarac koji se koristi brojnim arhivskim materijalom i pažljivo odabranim vrpcama sa snimljenim razgovorima iz Bijele kuće dokazuje nam da je put za pakao popločen dobrim namjerama. Nemojte očekivati nikakvu krivnju ili nedajbože katarzu.

XXI ja, red. Morgan Spurlock

Uz Čuvara stanice Toma McCarthyja kao tipična predstavnika Sundanceove estetike, koji istražuje mračne strane jednoga prijateljstva, a da pritom nije odveć mračan, američku niskobudžetnu produkciju predstavlja u Motovunu i groteskni dokumentarac Morgana Spurlocka Super Size Me, ujedno i jedan od ovogodišnjih festivalskih vrhunaca, koji balansira negdje na pola puta između političkog aktivizma i performansa. Spurlock je neka vrsta artističkog križanca između Michaela Moorea i Johnnyja Knoxvillea. No, za razliku od Moorea, koji secira američku opsesiju oružjem, Spurlock analizira američku opsesiju fast foodom, pri čemu se upušta u riskantni eksperiment, praćen budnim okom gastroenterologa, kardiologa i nutricionista: preživjeti trideset dana prežderavajući se menijem iz Mc Donald’a. Već nakon dva tjedna liječnik uspoređuje njegovu jetru s pateom, dok njegov pacijent ovisnik očajnički odmotava svoj jubilarni stoti paketić hamburgera. No, Spurlock je bio toliko zauzet žvakanjem, da prečesto zanemaruje pitanja vezana uz politički protekcionizam i nehumane uvjete rada na koje pristaje McDonald’sovo roblje. Bez obzira na to, nakon projekcije filma Super Size Me, kladim se da će vam još više prisjesti onaj nepodnošljivi miris lošega roštilja koji dopire ispod motovunskih zidina.

Dragan Rubeša