Simboličan povratak

Simboličan povratak

Sedlar je složio filmsku priču koju je, čini se, počeo sastavljati još za njezina života, a okosnica filma upravo je njegov intervju sa Slavenskom napravljen u američkom staračkom domu gdje je Slavenska proboravila posljednje dane

Za Miju Čorak Slavensku, zaboravljenu hrvatsku primabalerinu, ova je godina čini se godina vraćanja dugova i zasigurno njezin simboličan povratak na hrvatsku umjetničku scenu, nakon desetljeća izbivanja i ignoriranja. Najprije je izdana monografija, zatim joj je otkrivena spomen-ploča u rodnom Slavonskom Brodu, a 6. lipnja u HNK-u premijerno je prikazan i dokumentarni film o toj slavnoj svjetskoj plesačici čiji je autor Jakov Sedlar. Posluživši se tekstovima iz spomenute monografije (Đurinović M. i Podkovac Z., Naklada MD, Ogranak MH, Slavonski brod 2004), Sedlar je složio filmsku priču koju je, čini se, počeo sastavljati još za njezina života, a okosnica filma upravo je njegov intervju sa Slavenskom napravljen u američkom staračkom domu u kojemu je Slavenska proboravila posljednje dane.

Uzbudljiv život prepun uspjeha na američki način pokazao se kao vrlo inspirativan predložak pa je tako i ovaj film, klasičan dokumentarac s naratorom, zanimljiva i za mnoge sjetna sadržaja, a dramaturški prati cijeli Mijin privatan i umjetnički život, isprepleten njezinim osobnim iskustvima, kao i doživljajima prijatelja, kolega i javnosti. Tijek filma doslovno slijedi tijek monografije pa tako počinje njezinim djetinjstvom i odrastanjem, zatim govori o razvoju talenta u domovini, uspjesima u inozemstvu te zasebno o životu i radu u Americi, gdje je ostala živjeti do smrti zajedno s obitelji.

Dijelovi Smrti labuda

Posebno su zanimljive stare snimke njezinih nastupa u Hrvatskoj i u inozemstvu, zatim intervjui koje je davala stranim TV-postajama, a izdvojila bih posebno kadrove francuskoga igranog filma Smrt labuda, snimljena 1937. u režiji Jeana Benoita-Levya, internacionalne uspješnice poslije zakopane u arhivu Warner Brosa. Taj je film, naime, u cijelosti trebao biti prikazan u Zagrebu 2000, ali američki vlasnici to nisu dopustili pa smo ovako mogli vidjeti barem neke od kadrova po nekima jednoga od najboljih plesnih filmova u povijesti kinematografije.

Osim toga Sedlar je iskoristio sve pisane dokumente pronađene o Slavenskoj u domaćem i stranom tisku, kritike i članke, programske napomene, plakate i fotografije, pisma i razglednice. Najvjernija su upravo kao dokumenti bila pisma koja je pisala prijatelju Zvonimiru Podkovcu, jedinu čovjeku iz Hrvatske s kojime je tijekom šezdeset godina od odlaska ostala u kontaktu. Kao sugovornici Sedlaru pojavljuju se i neka domaća plesna imena, poput Milane Broš, pričajući svoje impresije o Slavenskoj kao učiteljici plesa.

Ovaj je film najvredniji zbog svoga sadržaja i značenja za povijest plesne umjetnosti, a i prvi je takav pa se nadam da neće ostati i jedini. Također, bilo bi barem pristojno da se prikaže na nacionalnoj televiziji.

Jelena Mihelčić