Sapfino ogledalo

Sapfino ogledalo

Ljubavna poezija Sanje Sagasta sjajno podnosi estetiku ružnog, a da opet ostane - ljubavna

Sanja Sagasta objavila je 1998. zbirku poezije Igre ljubavi i ponosa, surađivala u nizu manje poznatih publikacija, prevela je knjigu Foucault i ostale queer teorije, a danas objavljuje online (Crow), ukratko, bavljenjem queer-teorijom osvaja teritorij za queer-artikulacije i identitete. No, najvažnije je da piše poeziju, i to vrlo, vrlo dobru, jer da se osjete njezini stihovi, nije potrebno dijeliti njezinu spolnu orijentaciju.

Poezija Sanje Sagasta, iz koje objavljujemo ciklus Ogledala, kao što naslov još neobjavljene knjige kaže, nastala je u Sapfinoj tradiciji. No, Sapfi je bilo lakše, jer homoseksualna ljubav u nas tek stječe prava građanstva. Lezbijska ljubavna poezija u našem kontekstu nužno nije samo ljubavna, nego i aktivistička. U skladu s marginalnom pozicijom, ona se upinje da stekne građanstvo, prosvjeduje, opravdano bjesni, grize... (»moja utopija izgleda kao ogledalo rasapa«) tako da se estetika ružnoga nameće kao njezin prirodno-provokativni okvir. Nadalje se postavlja pitanje Prirode, jer lezbijsko je stanje prirodno, pa nije ni čudo što se ovdje zaziva pravo na različitost, neki drugi bogovi i božice, panteistička simbolika i žensko-vještičje moći i magije, pravo na različitost i drugi Panteon. Treća je dominanta, opet logično, Tijelo, u odnosu prema kojemu se miješaju opreke: divljenje, destrukcija, raspadljivost...

Ova moćna poezija izišla je iz autentične ljubavi i autentičnog košmara koji šamara.

Kruno Lokotar

Invokacija

Zazivam Različitost,

Boginju lika sokolice, Ženu da mi bude vodilja,

Draq Queens da me mažu mirisnim uljima,

da svjedoče i budu kume ovom djetetu

Ovom izrodu plastike

Ovom nedonoščetu

Slici svijeta.

(Druga polovica, dok smrt hoda među njima,

trati pijesak, sol i vodu.)

Ja govorim ruglo,

Mašem leševima

I pokazujem vam život.

Iz tame noći

Najbolje se vidi dan.

Uđi u mrak!

I pogledaj što daje svjetlost!

Dozivam San da Bih sanjala Jutro.

Intravenozna doza očaja razbijeni tanjurići

Tek da osjetite razliku.

Oni koji su oduvijek imali

Ne znaju što im je dano.

Poderane plahte mogu biti mirisno čiste

Bolesnu majku volimo i gledamo kako umire

Imamo još nekoliko dragocjenih trenutaka.

Bol je lojni sapun kuhaju ga papirnate ruke

našeg postojanja.

Perite se žene (mi smo onaj čišći dio čovječanstva).

Zazivam Noć, Maglu, kraljicu Gušenje

Oblačim kapute ugriza

Silovito slinim pljuvačku bijesa.

Zazivam vilenjake

Što daju i oduzimaju život

Boga što nas spušta na zemlju i pod nju

Da progovore mojim ustima

Da ispišu ovu estetiku ružnoće

I podare nam novi dan.

Da zajedno dozivamo San

Kako bi sanjali Jutro.

Ogledala

Ogledalo ljubavi

Ja sam tvoje ogledalo, u njemu ćeš vidjeti dušu i tijelo, previranja i kretanja boja unutar aure, u ovom ogledalu vidiš zvukove kako lebde u crtovlju plaču smiju se snizuju se i povisuju pjevaju ti pjesmu tebe. Sasvim tiho sitno blizu uha ogledaš se u ogledalo ovisnički moje su oči tvoj odraz i tvoje usne neka ljube ovo gorje uvučeno u sebe ovo gorje kao tisuću ogledala koja odražavaju i smrt i orgazam i ljubav i nas i nebo i kišu i more...

Imenujem se ogledalom dišuća za tebe imenujem se Bogom padajućom u ponor ja nerazbijeni neokrhnuti ponoćni mrak oko tvoga struka. Ogledaj se u meni jezeru koje te kupa svojom dubinom dna su sasvim mekana i porozna ližu u pijesku dna jedna školjka tvrdoća i kameno lice grube riječi crnina. Strah što guta. Neprozirnost vode. Ovaj svijet nije more ni jezero ni tekuća voda

Kovitlac mulja.

Ako krhotina mene ogledala ikada dopuže u utrobu tebe zasigurno će se poroditi nanovo biser i ti ćeš zanijeti ogledalo i poroditi mene sedefastu iznijeti me u pijesak i ostati nada mnom ogledajući se u vječnosti.

Ti postaješ moj znamen urezan u meso pjevajući oblak

Plahte na vjetru bjelina nam je znak ona što guta

Prošlost udiše svemir

Izdiše svjetlost

Zemljina površina se nadima to mi dišemo

Jedna drugoj kroz noć

Nema izdanaka kojima bih te htjela vezati

Ili si nebo

Ili si ptica

Kako bilo uvijek si iznad mene

U prisutnosti

U smijehu kovitlacu lišća

Žene su bile svjesne toga da te ugrađuju u moje

Potke dok su na sijelima punile

Jastuke perjem

Ja spavam na tebi danju hodam spavajući na tebi

Noću bdijem spavajući na tebi grleći jastuke

Kistom te iscrtavam po svome tijelu.

Ogledalo rasapa

Crne kose ti padaju preko mojih laktova

(koža mi izdiše slinu i krv)

one i mrtve rastu:

slažeš li to pokrov bez svjetla

i za moju dušu?

Vučem te po humusu mraka

Šumama

Soptava zvijer

Traži konačište zaklon od šiblja

Pokora i krvava kruna

Ne gubim tvoj leš s usana

Bose noge razderanih tabana

Vučem te mrtvu preko livada

Pjev noćnih ptica i vrisak šišmiša

Moja utopija izgleda kao ogledalo rasapa

Koje uplećem suhim granjem u tvoje najduže lasi

Tvoj krvavi trag je margina društva

Institucije za alkoholičare i nedokazane paranoike

Tu dišem i gledam

Bjesnilo je moja zastava

Moj pokolj i zadah

Ove su mi šume dom

I tvoje mrtvo tijelo družica

Ženka za produženje lezbijske vrste Za biti dosljedan

Ludilo crne rupe tvojih prsiju šake

Tvoj je leš moj mjesec

Uzoriti put i mala vesela grupica

Razigrano dijete i san

San istoka za grijehom

Vučem te po humusu mraka

Zazivam Lucifera da razmnoži mi poriv

Kartonske kutije

Ljutnju i oštre nokte

Vučem te po humusu mrtvu

U dalekoj vlažnoj šumi

U tvoj i moj grob.

Ogledalo kruha

onoj koja me voli...

Uzmi sve ove smrti

stisni ih u šaku

i pretvori u brašno.

Dok ih nosiš na rukama

ja gledam te

pijem te

i shvaćam

da mi je mjesto u tvom naručju

da me mirno sahraniš i

poštediš ovog

mrklog svijeta

krvi

i disanja.

Ove zemlje natopljene krvlju

iz koje odrastamo

ovih šuma u kojima zakopavamo u humus

pepeo kremiranog svijeta kojim hodamo

ovog

bijelog kruha

kojim brišemo ruke.

Ja bih te udahnula

da udah ne reže

kada bih mogla

ja bih te gutala butinama

čekala da uđeš

u prostranstvo mene

i doneseš smrt u orgazmu

za onu koju voliš

Da se ne trzam više

kao skakavac otrgnutih nogu

da mi san ne bude mora

a jutro oštrica staklo

da ne hodam bosa po čavlima

jer nisam jaganjac božji

teško je raspelo polomljeni nokti

ja te samo čekam

bježim

padam

svojim tijelom malaksavam

na tvome dlanu čekam

sigurna

u sigurno umiranje.

Ogledalo ptica selica

Ako odeš pretiho,

udahnut ćeš mi snove

izdahnuti svoje korake odlaska,

a ja ću sanjati kako odlaziš

u daljinu.

Primaju te ceste

i sve te manje osjetim

ležeću

dišuću

i golu

pored sebe

ti si jutros ta koja

briše moje boje.

Ljuljaju se naranče

molitvenik kao do sada oplakuje sebe

čudo me miluje

ako si ptica selica,

čekaj,

jesen je tek na pragu,

ima sunca

dok se žene ljube

i spavaju jedna u

drugoj.

Ako odeš pretiho,

udahnut ćeš mi snove

a ja ću sanjati

tvoju kosu na jutarnjem vjetru,

cimet u šalici buđenja

prsten u oku

vrisak u daljini

odraz svitanja na tvome licu

bistru i čistu

planinu.

Ako si ptica selica,

čekaj,

jesen je tek zakoračila,

ima još sunca

dok me ljubiš

i tvoje ruke spavaju u meni.

Ogledalo prevare

Zaključaj za sobom.

Progutaj taj ključ svoje crnine i sahrani se

zajedno s njim

U pokrov duševnog mira od raspjevanog kamena.

To je tvoj ključ života.

Više ti ne otvaram vrata.

I makar sam iza njih do koljena u močvari

(tu čaplje i ja gutamo vlažno blato).

Na ovo drvo urezala si nožem svoje oko

Da me gleda i propituje

Dok neoprošten ostaje zvuk u lončiću kao kap smrznute kave: »Obećaj da me nikad,

nikad nećeš ostaviti...«

Ali ti si ostavila mene.

Bacajući gitare i nad umivaonikom šaptala si u ogledalo:

»Do kraja života...«

(ja nisam bila to ogledalo ni ptica ni glista)

U dugačkim hodnicima stiskala si se gola i drhtava i porobila butinama

(valjda da ne odem nizvodnim tokom zahodske školjke)

živjela si u mom uhu punih ustiju straha od odlaženja

(»Moraš mi to obećati...«)

i ipak si kroz vlastitu kosu otišla

bojanu i spaljenu

usnicama izgriženim prevarila si lampe i tepihe

kuhajuće suđe

i ustala u drek našeg jutra.

Zaključaj kad izađeš na stubište.