Propusnice za trezore pamćenja

Propusnice za trezore pamćenja

Oluja Williama Shakespearea redateljice Nenni Delmestre. Svakako umjetnički vrhunac sezone. Predstava koja je na teatarski način, vazda se obraćajući intelektu gledatelja, pred našim ozarenim očima otvorila i zatvorila putanju kazališne tvorbe velikoga pisca

U životu obično biva tako da se nekih događaja, i to neovisno o vremenu njihova nastanka, čovjek vrlo otežano prisjeća, ili ih, pak, ma koliko udaljeni bili, priziva s lakoćom, jasno razabirući svaki njihov detalj. U prve pripadaju oni čije snimke u osjetilima, na toj početnoj ocjenjivačkoj razini njihove vrijednosti, ne dobivaju propusnicu u trezore zapamćivanja. To su događaji koje je već samo čovjekovo oko i uho izabralo kao nevažne poticaje za razigravanje budućih promišljanja.

Prva skupina dramskih premijera

U takvu skupinu dramskih premijera HNK prošle sezone očigledno pripadaju one kojih se sada moram prisjetiti uz pripomoć zavirivanja u svoje davno (jer čini mi se da je to bilo tako davno) objavljene kritike o njima. A to su:

1. Machiavellijeva Mandragola. Predstava se slomila na dvije razine. Prvoj, između svoje pripreme za uvjete pozornice kutije i premijernog izvođenja u ozračju sasvim drukčijih estetsko-prostornih impulsa. Jer ambijent Carrarine poljane sugestijom je svoje zbilje protuslovio njezinim čisto kazališnim kulisama. A, onda, još jedanput se slomila prijenosom u zatvoreni prostor zgrade, gdje je predstavljena kao prva premijera (?) minule sezone. Na drugoj se razini slomila zbog uporna nastojanja redatelja Krešimira Dolenčića da Machiavellijev tekst izbaci iz njegova komedijskog oblika i gledateljstvo pošto-poto osvijesti o okrutnoj pragmatičnosti makijavelizma. Tako je gledatelj ostao i bez željene komedije i bez neželjene drame.

2. Liliom Ferenca Molnára. Tekst u kojim je njegov autor neke svoje upitne i spekulativne obrte razloga muškoga nasilja nad ženom uznastojao provući kroz melodramska rješenja. No čini se da redatelj Lary Zappia time ni sam nije bio osobito zadivljen, pa se uglavnom bavio raznoraznim svjetlosnim efektima i scenografijom ili, kako sam to već napisao, »režiranjem vizualnog koncepta predstave Dalibora Laginje i Desni Šesnić«.

3. Komad Sergia Belbela Poslije kiše. Režirao ga je Leo Lemo. Nedostatne razloge za formiranje integralne radnje autor je nastojao nadići prebiranjima po ponekim općim mjestima iz arsenala dramskih situacija. Likovi komada najčešće su ih međusobno prepričavali, a pokatkad ponešto i doživljavali, dok su potajice pušili na terasi poslovne zgrade. Pritom je ostalo nejasno zbog čega se mislilo da će ta dramaturška vježba katalonskoga redatelja, načinjena u svrhu osobne protesne reakcije na trend zabrane pušenja, privući publiku.

Druga skupina

Ali, srećom, nasuprot takvim predstavama imamo i one što se pamte i kojih se s lakoćom prisjećamo, jer u nama i dalje rade poput zgrnutih kalorija u tijelu za vrijeme posta. To su predstave (a poredat ćemo ih redom, od slabijega prema snažnijem pulsiranju):

1. Otok sv. Ciprijana Lade Martinac Kralj (prema motivima novela Ranka Marinkovića). Rekao bih da je značenje te predstave u našem kulturološkom kontekstu ponajprije u tome što je u otežanoj mogućnosti kupnje ili, barem, posudbe u gradskim knjižnicama Splita knjiga Ranka Marinkovića, posebno njegovih Ruku, Lada Martinac Kralj u svojoj scenskoj adaptaciji Marinkovićevih proza i nastojanju da ih spoji u jednu cjelinu otvorila mogućnost redatelju Ivici Kunčeviću i raspoloženom splitskom ansamblu da se poigravaju vrsnoćom svoje kazalištarnosti iskazujući moćnu spisateljsku ironiju prema zanimljivim karakternim posebnostima ljudi na djeliću našega kopna izraslu na morskoj pučini.

2. Hajdemo skakati po tim oblacima Elvisa Bošnjaka u režiji Nenni Delmestre. Svojevrsna fiksacija raznoraznih motiva u muško-ženskim odnosima s naznačenom mogućnošću njihova razvoja. Ponuda gledatelju da se u mašti s njima poigrava i da im sâm domišlja priču do dramske ili komedijske punoće. Autorova provjera njihove sceničnosti. Pametan ulog kazališta u svoga dramskog pisca. Sretna odluka zahvaljujući kojoj dramatizirane Marinkovićeve proze nisu minule sezone bile jedini hrvatski komad na sceni nekoga hrvatskoga narodnog kazališta.

3. Oluja Williama Shakespearea redateljice Nenni Delmestre. Svakako umjetnički vrhunac sezone. Predstava koja je na teatarski način, vazda se obraćajući intelektu gledatelja, pred našim ozarenim očima otvorila i zatvorila putanju kazališne tvorbe velikoga pisca, humanista i kazalištarca, jednog od rijetkih koji je znao prepoznati dospjeli trenutak vremena u kojem mu valja slomiti svoj prosperovski čarolijski štapić.

U tu skupinu splitskih kazališnih događanja svakako pripada i predstava Gradskog kazališta mladih Split Ah, ta sapunica Asje Kahle i Ingrid Flesch. Tekst je režirao Goran Golovko kao da je sva predstavna događanja, i govor, i glazbu, i pjesmu, i ples, izvukao iz samih dječjih snova. A onda to snovito zalaganje za čistoću življenja vratio malenima i darovao nama, starijima, nečistijima.

Od glumačkih dosega u minuloj splitskoj kazališnoj sezone valja izdvojiti barem one koje su nam podarili Edita Majić, Ratko Glavina, Bruna Bebić Tudor, Trpimir Jurkić, Ksenija Prohaska, Pero Kvrgić i Dora Polić.

Vlatko Perković