Pretvaranje mode u umjetnost, i obratno

Pretvaranje mode u umjetnost, i obratno

Ono što na ovoj izložbi nedostaje jest pristup koji polazi od rekontekstualiziranja pomodne fotografije - što se, na primjer, događa kad se fotografije koje su se prvi puta pojavile na stranicama časopisa povećaju i objese na zidove muzeja

Upokušaju hvatanja pulsa suvremenih kulturnih gibanja, naučila sam ne oslanjati se na nestalne umjetničke institucije, već se i dalje nadam da će, kako se trendovi pretvaraju u tradiciju, a time i uvid u materiju postane širi, muzeji možda stvoriti više prostora novim mislima i raspravama. Fashioning Fiction in Photography since 1990 je prvi pokušaj njujorškog Muzeja moderne umjetnosti da preispita sve manje jasnu granicu između umjetničke fotografije i komercijalnih pomodnosti. Iako su i drugi muzeji relativno nedavno obrađivali slične teme (London National Portrait Gallery, Berlin Neue Nationalgalerie i Boston Institute of Contemporary Art, između ostalih), umjetnička kritika se time relativno malo bavila, pa je ovo dobro prilika za nove priloge na tom polju. Izložba Fashioning Fiction, međutim, u tom smislu ne zadovoljava očekivanja, jer nije uspjela postaviti ključna pitanja: što je značajno u preplitanju popularne vizualne kulture i umjetničke fotografije za suvremenu umjetnost i do koje mjere zamke potrošnje utječu na umjetnost. Što to znači kad nam se vlastite fantazije diktiraju slikom - jesu li na snazi katalizatori koji oblikuju naše žudnje? Što se togađa kad se ono simulirano u danomu času počne predstavljati kao stvarno?

I, najviše od svega, ono što na ovoj izložbi nedostaje jest pristup koji polazi od rekontekstualiziranja pomodne fotografije - što se, na primjer, događa kad se fotografije koje su se prvi puta pojavile na stranicama časopisa povećaju i objese na zidove muzeja.

Umjesto pružanja široka uvida, Susan Kismaric i Eva Respini, kustosice odjela za fotografiju, odlučile su predstaviti dvanaest umjetničkih i modnih fotografa koji su radili u reklamnim kampanjama i časopisnim modnim prilozima. Fokus je stavljen na sasvim određen razvoj koji se zbio početkom devedesetih godina kad se činilo da se moda i umjetnost zasita nastoje pretvoriti jedno u drugo. Fashioning Fiction počinje s osam slika Cindy Sherman, umjetnice poznate po svojim autoportretima na kojima bilježi vlastitu transformaciju, a do koje dolazi šminkom, kostimima, scenografijom i drugim pomagalima, u svrhu predstavljanja vizualnih klišeja i tipova, od arhetipske kućanice (Untitled Film Sills 1977-80) pa do nemirnih figura klaunova. Shermanica slobodno posuđuje svoje karaktere iz filmova i njezin je rad obično kombinacija prihvaćanja, parodije, komentar i kritika. Ovdje je predstavljena fotografijama koje je napravila za Comme des Garcons (1994), Dorothee Bis (1984) i velikim prilogom za Harper’s Bazaar (1993). Portretirajućći sebe pod maskama raznih grotesknih, neobičnih i neviđenih likova, Shermanova kao da se izruguje glamuroznim modnim trendovima. Kismaric i Respini tvrde kako je reklamna industrija devedesetih godina prestala »prodavati proizvode i počela prodavati stil života« i da je radi toga modna fotografija počela sadržavati narativnu strukturu. Taj novi narativni stil proizišao je pod utjecajem filmskih slika i milijuna snimljenih običnih, privatnih fotografija.

Fotograf čiji rad naizrazitije odgovara filmskoj slici je Glen Luchford i to u njegovoj seriji od šest nenaslovljenih fotografija za reklamnu kampanju Prade, jesen/zimu 1997. Evocirajući vizualni stil film noirea, njegove su fotografije odisale misterioznošću, a ponudio je na njima samo uočljive detalje na svojim modelima. Jedna od njih tako prikazuje noge žene u visokim crvenim kožnim potpeticama, koja beživotno leži na podu pod dramatičnom sjenkom; druga, podjednako fetišistička, hvata ženski torzo s leđa i vidi se tračak njezina Prada haljine dok proviruje kroz ključanicu u mraku. Ono što se prikazuje, očito, nije odjeća, jer ono što privlači jest voajeristički element koji otkriva fragmente moguće naracije. Osam nepotpisanih fotografija Stevena Meisela iz listopada 1997. slične su vinjete, iako se u tom slučaju ne radi o nekoj samoj, ranjivoj ženi, već o članovima neke, na prvi pogled sretne obitelji. Na njima dominiraju široki osmjesi obitelji iz predgrađa, čiji bijeli zubi blistaju dok peru svoje automobile ili se spremaju pojesti kakav pristojan obrok. Njihovi rituali, odjeća i namještaj kao da vuku podrijetlo iz ranijih vremena, iz nekog drugog razdoblja u kojemu te relikvije vremena svjedoče o »konceptu obiteljskih vrijednosti« koje su doista značile. Međutim, kad se bolje pogleda, na fotografijama kao da nešto ipak nedostaje. Na jednoj fotografiji mladić i djevojka, svaki sjedi za svojim stolom na udaljenim krajevima sobe, odakle se gledaju na sigurnoj udaljenosti. Skinuli su naočale i iza njih se otkrivaju skeptični osmjesi koji razbijaju svaku iluziju o idealnoj obitelji.

Fotografija Tine Barney poznatih i moćnih obitelji na najbolji način čuvaju spomenute iluzije, dok Nan Goldin, fotografkinja poznata po propitivanju seksualnih, ovisničkih i drugih transgresija u našem društvu predstavljena je fotografijama žena od kojih neke nose muško rublje dok se odmaraju u nekom kupalištu. Tu je i reklamna kampanja za Albertu Feretti Jesen/Zima 1995, fotografkinje Ellen von Unwerth, na kojima modeli poziraju kao istaknuti članovi mlađeg uzrasta, pripadnike najviše klase Manhattana. Ovdje je i Philip Lorca di Corcia koji je snimio dvanaest nenaslovljenih fotografija na Kubi za W Magazine od ožujka 2000. Na njima se snažno suprotstavljaju crni promatrači i skromni ulični inventar Have s bijelim, glamuroznim modelima još dodatno ukrašenih draguljima i skupocjenom odjećom.

Kako je to ipak modna fotografija velika je važnost poklonjena izgledu, impresivnim tijelima i licima koje pothranjuju percepciju žena kao objekata, a jasna je i važnost klase kojoj modeli pripadaju. Iako izložba izrazito izbjegava ikakav razgovor o ideološkim postavkama od koji kreće svako tumačenje ovih fotografija, njihova utjecaja na promatrača i našu društvenu stvarnost, svakako je trebala uključiti i radove umjetnika kao što su Helmut Newton, Corinne Day, Nick Night, Inez van Lamsweerde i Wolfgang Tillmans, da spomenem samo neke. Umjesto toga, izložba tek pokazuje poznate primjedbe, bez isticanja novih argumenata za ikakvu dalju analizu. Poput samih fotografija, izložba je previše konstruirana i namještena.

Fashioning Fiction završava radovima Maria Sorrentija za Another Magazine, broj jesen/zima 2001. Zadnja izložena fotografija prikazuje mladića koj isjedi u grungy sobi, slušajući hitove, dok se među grafitima ispisanima po sobi ističe »Fuck U...« ispred kojega je njegovo nasmijano lice. Ima nešto originalno u toj fotografiji, možda radi njezine provokativnosti, jer dopušta labavu vezu između fotografije i mode s jedne strane i vezu gledatelja i konzumenta s druge.

Iz New Yorka Nadia Peručić