Poput neosvojive djevojke

Poput neosvojive djevojke

Može se reći da je za Wooda film bio poput obožavane i neosvojive djevojke, nikada mu nije uzvraćena ljubav, ali svejedno je strastveno volio do kraja

U djetinjstvu Tim Burton obožavao je američke filmove trash produkcije i nadasve Eda Wooda, u krugu njegovih kultističkih poklonika okarakterizirana kao najgorega redatelja svih vremena. Kao odrastao čovjek obdaren dječačkim duhom, sklon umjetničkom svjetonazoru da priče o ljudskim vrlinama i slabostima obavija bajkovitim ozračjem, Burton je prije deset godina u istoimenom filmu ispisao posvetu svojem dječačkom idolu. Zanimljivo je da je Ed Wood znatan vizualno-stilski odmak od većine njegovih ranijih poznatih ostvarenja. Tim filmskim djelom ne dominiraju vrišteće iskričave scenografije, fascinantne vizualne kreature ni bajkoviti zapleti radnje.

Redatelj se koristi elegantnom crno-bijelom fotografijom, rafinirano postavljenim osvjetljenjem, pažljivo odabranom kompozicijom kadrova. Služeći se staloženim izlagačkim postupcima, fabulom gotovo esejističke narativne strukture, ponajprije je usredotočen na praćenje glavnog lika i osvjetljavanje okolnosti u kojima djeluje. Burton ne ulazi u nametljivo analitičko seciranje Woodove ličnosti, nego mu dopušta neometanu plovidbu njegovim svjetovima i pritom ga gotovo neopazice prati. Zahvaljujući inteligentnu i promišljenu redateljskom pristupu Ed Wood posjeduje nenametljiv i prisan humanistički ugođaj. U tom simpatičnom filmu ne nalazimo prizore u kojima redatelj želi napadno omalovažiti svojeg junaka, izvrgnuti ruglu njegov talent (iako su recentni kritičari i gledatelji njegova ostvarenja ocjenjivali ispod najnižih umjetničkih kriterija) ili ismijati njegovu djetinje naivnu ambicioznost, priča je ponajprije usmjerena na Woodovu strast prema filmskom mediju.

Za zabitost američke suburbije

Ta neobuzdana sklonost jasno se uočava u brojnim sekvencama Burtonove filmske posvete: u beskrajnim i često prilično napornim nastojanjima da Wood po svaku cijenu snimi i prikaže film, u razmatranju duboko humanih odnosa između njega i propaloga glumca horora Bele Lugosija, u neočekivanom susretu s Orsonom Wellesom usred holivudskoga lokala i brojnim drugim detaljima. Burton znatnu pozornost posvećuje i okružju u kojem Wood djeluje. To je periferni Hollywood, koji se ne pojavljuje na naslovnicama luksuznih časopisa, lišen glumačke glamuroznosti i blistavila filmskih premijera. Minorni producent za kojega Wood radi ne pokazuje njegove filmove u Los Angelesu, nego u zabitim gradićima američke suburbije, lokalnim neobrazovanim pripadnicima najnižih društvenih slojeva (drvosječe i rudari). Takve okolnosti, kao i bijedne materijalne prilike u kojima živi te neuobičajene seksualne sklonosti, prirodno znatno otežavaju djelovanje junaka, a u kontekstu filmskoga djela dramaturški eksponiraju njegovo dosljedno žrtvovanje profesiji. Burton je dojmljiv u pokušaju slikovita i plastičnog predočavanja jedne osebujne ličnosti, njegove jedinstvene životne opsesije, kao i okolnosti u kojima je živio i djelovao. Sugestivno je predočio silno nastojanje entuzijasta koji život bezrezervno podređuje filmu, usprkos stalnim porazima i razočaranjima koji mu priječe put, kao i tragiku koja neizostavno prati takav životni pristup. Može se reći da je za Wooda film bio poput obožavane i neosvojive djevojke, nikada mu nije uzvraćena ljubav, ali svejedno je strastveno volio do kraja.

Elvis Lenić