Pola stoljeća stvaralaštva

Pola stoljeća stvaralaštva

Samo tijekom ove, za Džamonju (ali i hrvatsku likovnu scenu) jubilarne godine, umjetnik se predstavio izložbama u tršćanskom Miramaru, u Rijeci, a njegove velike skulpture koje već nekoliko godina gostuje u Parizu, Zagrebu, Lisabonu, i nedavno Bruxellesu, sada su kao jedinstvena atrakcija postavljene u londonskome parku Regents. Tu seriju velikih skulptura Dušan Džamonja radio je pet godina, u Bruxellesu, odakle se nakon trinaest godina vratio u Zagreb

Jedan od najvećih hrvatskih i europskih suvremenih kipara, akademik Dušan Džamonja, ne posustaje. Ove godine obilježava pola stoljeća rada, prisutnosti na likovnoj sceni, što je počelo davne 1954. izložbama u Zagrebu i Beogradu, a nastavilo se sudjelovanjima na najvažnijim svjetskim bijenalima, od Venecije i Kassela do Săo Paula, smotrama kiparstva te međunarodnim priznanjima koja su njegovim ostvarenjima osigurala mjesto u zbirkama njujorškog MOMA, pariškoga Muzeja moderne umjetnosti, londonske Galerije Tate i mnogim privatnim zbirkama kao što su venecijanska Peggy Guggenhaim ili austrijska Lenz Schoenberg, koja je do prije desetak dana bila na uvidu i zagrebačkoj publici.

Serija prigodnih izložbi

Samo tijekom ove, za Džamonju (ali i hrvatsku likovnu scenu) jubilarne godine, umjetnik se predstavio izložbama u tršćanskom Miramaru, u Rijeci, a njegove velike skulpture koje već nekoliko godina gostuje u Parizu, Zagrebu, Lisabonu, i nedavno Bruxellesu, sada su kao jedinstvena atrakcija postavljene u londonskome parku Regents.

Tu seriju velikih skulptura Dušan Džamonja radio je pet godina, u Bruxellesu, odakle se nakon trinaest godina vratio u Zagreb. Kako je prigodom njihova predstavljanja u zagrebačkomu Umjetničkom paviljonu 1999. bio izjavio, tih se godina, a bilo je to u doba Domovinskoga rata i etničkih čišćenja, osjećao kao u egzilu, tjeskobno, što se odrazilo i na rad. Kako je bio rekao, jedna od tih skulptura, MX1 prosvjed je protiv rata, njegova Guernica. A, dakako, nije to tematska novina u Džamonjinom opusu, jer riječ je o umjetniku koji je od svojih početaka bio zaokupljen ratom i njegovim žrtvama. O tome svjedoče, počevši još od kasnih pedesetih godina prošloga stoljeća, memorijali za Dahau, Kozaru, projekti za spomenike u Auschwitzu, Dotrščini, za bataljun Teleman u Slavoniji, za Stubičku bitku ili pale borce na Srijemskome frontu. Pa i kada je na Venecijanskome bijenalu 1960. izlagao svoje male, siromašne skulpture od komada spaljena drveta i čavala, bile su one na istome tragu, bez natruha narativnoga, ali zato duboko određene idejom ratne traume, gotovo arhetipskog sjećanja. Nije naodmet ako još jednom ponovimo kako je glasoviti talijanski teoretičar Giulio Carlo Argan u predgovoru Džamonjinoj monografiji iz 1980. pisao o umjetniku čija su djela u samu vrhu suvremene avangarde, prepoznao ga kao najvećega simbolista našega vremena. Pedeset godina stvaralaštva sedamdeset šestogodišnji Dušan Džamonja nije međutim, da se poigramo riječima, proslavio simbolično. Između dvaju otvaranja u Londonu, skoroga gostovanja u Ateni, gdje će ovoga ljeta biti predstavljena njegova i djela Ivana Kožarića, i puta u Vrsar, kojemu je, spomenimo i to, u trajnu ostavštinu dao svoj tamošnji park skulptura, Dušana Džamonju posjetili smo u njegovu studiju u Jurkovićevoj ulici u Zagrebu, gdje smo ga upitali za dojmove iz Londona.

- U parku Regents mojih je osam monumentalnih skulptura od čelika, najveća ima čak petnaest metara. Na njima sam radio pet godina spremajući se za program izlaganja na otvorenom. Kao i prije toga u Bruxellesu, otvaranje u Londonu proteklo je odlično, na njemu su govorili britanski i hrvatski ministri MacShane i Žužul. To ističem jer su izložbe, da tako kažem, i politički važne, ona u Bruxellesu potkraj travnja došla je u trenutku kada je Hrvatska dobila pozitivno mišljenje, a u tom smislu i gostovanje u Londonu, uoči hrvatskoga Dana državnosti, prepoznato je kao važan poticaj kulturne suradnje naše zemlje i Europe. Projekt je međutim uspio i kao likovna senzacija, jer to je prvi put da je Regents, točnije Engleski vrt, otvoren za izlaganje skulptura. Bilo je predviđeno da izložba traje dva mjeseca, ali u suradnji našega veleposlanstva u Londonu, Ministarstva kulture i Galerije Klovićevi dvori s britanskom Upravom kraljevskih parkova dogovoreno je da postav ostane u parku punih pet mjeseci, do listopada. Na taj će se način moći razgledati i u sklopu velikoga međunarodnog sajma umjetnosti, koji će se u Londonu održati sredinom toga mjeseca.

A nedaleko od Regentsa, u RIBA-i, Kraljevskom institutu britanskih arhitekata, do kraja kolovoza traje izložba vaših projekata. I tom se prigodom ističe kako ste u stanju monumentalnu formu prevesti u mali crtež ili skulpturu i, s druge strane, kako svaki vaš projekt sadrži arhitektonsku dimenziju.

- Da, zanimljivo je da me se sve više uspoređuje sa suvremenim arhitektima, s Libeskindom, Gehryjem ili Zahom Hadid, koji arhitekturu nastoje ostvariti kao skulpturu, dakle upravo obrnuto, ali na tragu moga pristupa. Svrstava me se i u red arhitektonskih sanjara kao što je bio St Elia i ostali. Vjerojatno su takve usporedbe opravdane jer se već pola stoljeća bavim projektiranjem memorijala. Eto, na primjer, Spomenik pobjedi i palim borcima na srijemskom frontu iz 1974. bio je zamišljen kao svojevrsna prostorna atrakcija i doista vrlo je sličan nekim Libeskindovim rješenjima. Spomenut ću i šezdeset metara visok memorijal za žrtve u Dachau iz 1959. Riješio sam ga s nagnutim zidovima, u unutrašnjosti su kapele, a svod je koso prema dolje prerezan kako bi tuda prodrlo svjetlo kao jedini izvor nade i maštanja žrtava. Po mnogim elementima pa čak i nakošenim stijenama taj spomenik primjerice podsjeća na Libeskindov Židovski muzej u Berlinu iz 2001. U svakom slučaju gode mi priznanja koja dobivam od najvećih arhitekata. Sjećam se, još davno, kada sam bio posjetio jednog od svojih najdražih arhitekata, Louisa Kahna, on je bio je oduševljen maketama koje sam izrađujem, kiparim u glini, gipsu, ponekad i po šest mjeseci. Imam veliko iskustvo, a tek sam prošle godine prvi put izlagao takve projekte u Hrvatskom muzeju arhitekture u Zagrebu. Nakon toga dobio sam ponudu za izložbu i iz privatnoga muzeja arhitekture u Berlinu.

A kada smo već kod arhitekture, jedan od vaših recentnih projekata, također zastupljen na londonskoj izložbi, bio je i onaj za džamiju i Islamski kulturni centar u Rijeci, na kojem ste surađivali s arhitektima Vlahovićem i Vučinovićem.

- Projekt nije ostvaren, ali možda i bude, jer postoji zanimanje za njega pa i mogućnost velike donacije izvan Hrvatske. No kako bilo, ideja je proizašla iz moga prijašnjeg rada, kojim sam se natjecao za džamiju u Oranu u Alžiru. A za centar sam iskoristio također stariju zamisao za izložbeni prostor svojih djela. Bila je zapravo riječ o skulpturi koja bi prerasla u arhitektonski objekt i tako unutar sebe mogla prihvatiti moj skulptorski opus. U slučaju riječkog Islamskog centra takva bi struktura, koja dakako ne ornamentom nego oblikom sličnim dinama podsjeća na muslimanski svijet, bila odlična za najrazličitije namjene i sadržaje.

Nedavno ste pobijedili i na natječaju za spomenik i spomen-park Glas hrvatske žrtve - Zid boli, koji bi se ove godine trebao ostvariti na zagrebačkom Mirogoju. Kako ste pristupili toj zadaći?

- Taj je projekt također začet iz jednoga drugog, kojim sam se natjecao za izvedbu memorijala žrtvama 11. rujna u New Yorku. Kao što znate, Daniel Libeskind pobijedio je na arhitektonskom natječaju, a među pet tisuća pristiglih radova za spomenik također je odabran onaj autorice koja radi u njegovu birou. Zbog toga je bilo i dosta prigovora. No kako bilo, tema za Mirogoj zapravo je ista kao ona u New Yorku, također se radi o spomeniku nepoznatoj žrtvi, ondje poginulima u terorističkom napadu, ovdje nestalim i zatočenim hrvatskim domoljubima i braniteljima. U zidovima crnoga granitnog spomenika koji je zamišljen kao hram za kontemplaciju na otvorenom trebalo bi biti upisano više od trinaest tisuća imena, a u središtu će biti vječni plamen. Spomenik će biti visok pet metara, a zauzimat će oko 250 četvornih metara.

Stalno ste na domaćoj i stranoj sceni, u posljednjih šest mjeseci imali ste čak osam izložaba, pobjeđujete na natječajima za spomenike, a prisutni ste, može se reći, i na arhitektonskoj sceni - nedavno ste na poziv uglednog arhitektonskog biroa iz Njemačke surađivali na projektiranju poslovnog tornja za natječaj u Dubaiju. Dugi niz godina pokušavate svoju zbirku ostaviti Hrvatskoj. Ima li kakvih pomaka, je li na vidiku moguće rješenje?

- Ne mogu prognozirati. Uglavnom, dijalog o tome s gradom Zagrebom neuspješno vodim već dvadeset godina. Zbirka koju čuvam više od četiri desetljeća zahtijeva veliki prostor, a nema naznaka da bi ga se moglo osigurati. Upravo ovdje u Jurkovićevoj ulici, gdje stanujem i imam studio, nalazi se više od tri tisuće četvornih metara velik, napušteni hangar koji bi mogao odlično udomiti moju, pa recimo i Murtićevu donaciju, te ponuditi još niz drugih kulturnih sadržaja.

Ipak, izgledno je da će u Jurkovićevoj ulici, u drugom prostoru od oko 200 četvornih metara, biti izložena odnosno dostupna javnosti, jedna moja manja donacija. Bilo bi odlično da se to ostvari tijekom ove godine, kada obilježavam pedeset godina rada.

Ružica Šimunović