Patka divlja, al’ glumci izvrsni

New York - grad festivala

New York Premda se kazališna sezona na Broadwayu nikad ne zatvara, ljeto je ipak njezin tanji dio. Nedavno su podijeljene nagrade Tony za najuspješnije događaje sezone i producenti nastoje maksimalno iskoristiti tu reklamu kako bi u teatar privukli ljetne posjetitelje New Yorka. Premijere se očekuju tek na jesen, ali Velika jabuka daleko je od mrtvila. Jer festivalski trend nije samo europski specifikum pa New York u srpnju eksplodira kao još jedno festivalsko mjesto. Gotovo svaki dio grada ima svoj festival, a svake se godine pojavljuju i novi. Njihovi proračuni, koncepti i mašta variraju. Summer Play Festival ima milijunski budžet, dok novi Hell festival računa na četiri tisuće dolara za ovogodišnju manifestaciju, Fresh Fruit Festival i Hot! Festival bave se homoseksualnim problemima, dok Women Center Stage izvodi isključivo predstave žena, a dobar broj festivala statistikom se i ne bavi, pa ne znaju točno ni broj izvedbi, ali publike im ne nedostaje. Jedno je bitno, srpanj je prestao biti dosadan kazališni mjesec u New Yorku.

Drama, glazba, pisana riječ...

Tokio Japan jest zemlja festivala, ali ne kazališnih, pa umjesto obilazaka festivala tamošnja kazališna publika nestrpljivo očekuje glavni ljetni kazališni događaj, koji će se dogoditi početkom kolovoza. Scenski spoj tri umjetničke forme popularne u Japanu: suvremene (klasične glazbe), no-drame i kaligrafije dogodit će se u predstavi Priča o rijeci Ikuta, drami napisanoj posebno za proslavu pola stoljeća postojanja važnoga glazbenoscenskog prostora Kanagawa. Suvremeni i vrlo cijenjeni pjesnik Makoto Ooka adaptirao je poznati no-komad iz 14. stoljeća, a produkciju režira Kanze Hideo, još jedan veliki redatelj i no-glumac, koji će i glumiti, a zajedno s njim sudjelovat će i tri glumca kyogen-tradicije. Uz njih na sceni će biti i glazbenici i jedina pjevačica u Japanu koja izvodi pjesme budističkih svećenika škole Tendai, Makiko Sakurai. Ona će imati i ulogu naratorice u drami o ljubavi tužna kraja, za koju je glazbu skladao još jedan veliki japanski umjetnik Toshi Ichiyanagi, poznat i po suradnji s Johnom Cageom. I, konačno, tu će zanimljivu izvedbu, u kojoj će pojedini dijelovi biti improvizirana igra glumaca i glazbenika na sceni, krasiti kaligrafija jednog od najvećih majstora zanata, pokojnoga Yuichi Inouea. Mnogo je umjetničkih razloga da ovo postane kazališni događaj ljeta, najavljuju japanski mediji.

Mladi, televizijski ljudi

Moskva U ruskoj metropoli upravo je završen festival mladih dramatičara Ljubimovka, koji vode pisci Mihail Ugarov i Jelena Gremina, na kojem je organizirano scensko čitanje tridesetak drama mladih pisaca, a događaj je odlična prigoda da se vidi u kojem smjeru ide rusko dramsko pismo. Nova drama pokazuje sve veću fascinaciju televizijom, zapazili su kritičari. Nasilju kao dominatnoj temi dramatičara sad se pridružila i televizija, a drami su posebno zanimljivi žanrovi poput talk-showa i reality-showa. Televizija se u novoj drami pojavljuje na različite načine, bilo da čovjeka koji je upravo počinio samoubojstvo Bog i Vrag odmah dovedu u njihov talk-show, kako je to slučaj u drami 5-25 Danila Privalova, bilo da televizijski voditelj nadzire glumce u modernoj adaptaciji Bjesova Dostojevskog u Opsjednutima Aleksandra Gordona. Kako je prošlu sezonu u ruskim profesionalnim kazalištima obilježila produkcija Dvostruke nevjere Pierrea Marivauxa mladoga redatelja Dmitrija Černjakova u produkciji Kazališta mladih Globus iz Novosibirska, koja je poznatu komediju pročitala iz perspektive televizijske interpretacije života, jasno je da trend utjecaja televizije na suvremeni život sve češće nalazi prostor na sceni. Festival Ljubimovka pokazao je i da mladi dramatičari pitaju sve više pitanja, a nude sve manje odgovora. »Inteligentni ljudi nemaju odgovora«, komentirao je taj trend Maksim Kuročkin, jedan od najvažnijih mladih dramatičara Rusije, a vidljivo je i sve manje izražavanje bijesa na sceni. Mladi ljudi više nisu gnjevni? Možda ih je omamila televizija...

Tarantino? Hvala ne!

London Conor McPherson, autor drame The Weir, koja je prošla mnogim svjetskim scenama, prošloga je tjedna u londonskom Royal Courtu, koji i dalje sustavno promovira mlade dramatičare, sam režirao praizvedbu svoga novog komada Shining City. Drama o ljudima uguranima u situacije u kojima se ne snalaze, ljudima opterećenima krivicom i grižnjom savjesti, nastavlja se tamo gdje je stao The Weir. McPherson i ovdje ljude postavlja u situaciju u kojoj mnogo pričaju, a malo rade, ali i ovdje ta priča u sebi ima dramatičnost koja je pretvara u sjajan kazališni čin. Kritika je zamjerila raspričanost na nekim mjestima, ali nitko od McPhersona i ne očekuje brzu izmjenu dijaloga i tarantinovsku dinamiku. To je drama o kojoj ne možete prestati razmišljati kad je jednom odgledate, zaključila je kritika, ista ona kojoj je smetalo povremeno previše teksta.

Jasen Boko