Oličenje dinamizma

Oličenje dinamizma

David Byrne, vitak, sijed i vitalan 52-godišnjak, istinski produhovljen autor naglašeno njujorškog intelektualizma, legenda rocka čija su glazbena istraživanja, kako u skupini Talking Heads, tako i u desetak solo albuma, sezali od art-funka, new wave minimalizma i popa do brazilskih ritmova i ambijentalne elektronike, i ovim je, četvrtim pojavljivanjem pred zagrebačkom publikom, dokazao da godine sigurno nisu prepreka njegovu osobenom pristupu glazbi.

Odjeven u smeđe, svojevrsnu verziju maoističkog žigola, Byrne je publici pružio, koliko eklektičan, toliko i električan nastup, u kojem je suvereno lutao svim mogućim glazbenim izrazima - od popa i rocka do jazza, latina, folka, bluegrassa, pa čak i opere, pri čemu je Byrneov tročlani prateći sastav bio ritmička kralješnica na koju se oslanjao teksaški gudački sekstet Tosca Strings.

Un di felice

Već početnom, Glass, Concrete & Stone, bogatom melodičnom skladbom s posljednjeg autorova albuma, Grown Backwards, dominirao je, kao uostalom i tijekom čitava nastupa, Byrnov siguran, prodoran i vrlo artikuliran vokal. Nastavak, pomalo zbunjujući slijed ritmova u kojem su odskočili gudački forte u skladbi, I Zimbra te obrada senzualne balade Ausencia Cezarije Evora, ubrzo su zasjenile izvanserijske izvedbe The Great Intoxication i Naive Melody. Byrne je time nastup postavio tako čvrsto da njegov intenzitet više nije slabio do sama kraja, osim možda u posve drukčijoj ulozi emotivnoga Byrneova tenora u Verdijevoj ariji Un di felice, Eterea, koja se stopila s obradom skladbe The Man Who Loves Beer skupine Lambchop. No, zato je The Other Side Of This Life, koja je slijedila, pokazala svu impresivnost i širinu Byrneova glazbenog vokabulara.

Kada su pozornicu u jednom segmentu napustili gudači, Byrne je posegnuo za skladbama iz kataloga Talking Headsa koje su se stilski sjajno uklopile u noviji materijal, posebno melodiozna Road To Nowhere i čarobna Once In A Lifetime koje je publika, uz kasnije Blind, Life During Wartime i napeti Psycho Killer, očekivano, primila euforično.

Uz već poznat Byrneov eksperimentalni pristup, posebno su plijenili snaga izvedbi, gotovo plemenski ritmovi (U. B. Jesus) te intenzitet i preciznost Byrneova muziciranja. Uzvišenost besprijekorne izvedbe znatno je osnažena dojmljivim Byrneovim stihovima, kojima jednostavne situacije iz svakodnevnoga života zahvaćaju vrlo kompleksne teme današnjice, od suvremenih filozofskih teorija do globalizacije i amerikanizacije.

Veliki sastav bio je oličenje dinamizma. Plijenila je lakoća kojom je izmjenjivao glazbene stilove, a sraz ritam-sekcije i gudača ispunio je skladbe sjajnim složenim zvukom koji je zračio egzotikom i radošću te brzo osvajao publiku. Byrne je dvosatni nastup zaključio calypso trip-hopom, Lazy, hitom proizašlim iz suradnje s britanskim dance-triom X-Press 2, od prije dvije godine, čime je još jednom dokazao da ništa nije imuno od njegova multikulturnog i crossover-tretmana.

Velimir Cindrić