Obrana rima i ugleda

Knjiga Difesa de le rime et prose (1569) Nade Bunić, pronađena u Sieni, najranija je poznata tiskovina hrvatske pjesnikinje

Staro je pravilo: znanstvena su otkrića razmjerna uloženu trudu. Poneki se put međutim sreća osmjehne, pa se otkriće dogodi na neočekivan način. Prije nekoliko dana vratio sam se s puta po Italiji, donoseći kao znanstveničku popudbinu CD sa skeniranim stranicama vrlo rijetke, ako ne i unikatne, renesansne tiskovine. Po preslike te tiskovine valjalo je otići do Siene.

Pripremajući se za studijski boravak u Villa I Tatti (The Harvard University Center for Italian Renaissance Studies), danima sam listao razne internetske baze podataka. Tražio sam zbirke poezije hrvatskih pjesnika, tiskanih na latinskom i talijanskom jeziku, jer imam pouzdanih tragova da su neke od pjesama više našijenaca bile u 16. i 17. stoljeću uglazbljene, pretraživao sam prema imenima starih hrvatskih pisaca na latinskome i talijanskome, kao i prema naslovima zbirki, ispisivao sam podatke sa svojih kartica, tapkao u tami virtualnih informacija.

Sestre i pjesnikinje

Tragajući tako za tiskanim knjigama uglazbljenih hrvatskih pjesnika neočekivano sam naišao na podatak da Biblioteca comunale u Sieni, nekadašnja Academia degli Intronati, čuva tiskovinu naslovljenu Difesa de le rime et prose de la Signora Speranza, et Vittoria di Bona, in difesa di suo honore, & contra quelli, che ricerco farli infamia con sue rime. Ad Instantia della Signora Speranza Vittoria di Bona (Obrana rima i proza gospođe Speranze Vittorije Bone, u obranu njezine časti, a protiv onih koji su je oklevetali svojim rimama. O trošku gospođe Speranze Vittorije Bone). Pod natuknicom Bona krije se Dubrovkinja Nada Bunić, starija sestra Julije (Giulia Bona), poznatije kao pjesnikinje. Od Julijina pjesništva dosad je bila poznata samo jedna pjesma, objavljena u zbirci Rime (1599, 1604/2) Mihe Monaldija. Nadine pjesničke afinitete poznavali smo tek iz jedne poslanice koju je Monaldi posvetio njoj i Juliji. Znalo se, dakle, da su spomenute dvije sestre Bunić, uz Maru Gundulićevu i opjevanu Cvijetu Zuzorić, pripadale ženskome društvu iz dubrovačke Akademije složnih (»Dei Concordi«), znalo se da su ostavile neke honorate carte, ali se tim stihovima dosad nije uspjelo ući u trag.

Iz načina na koji je na internetskoj stranici Biblioteca comunale načinjen bibliotekarski opis - naveden je format u osmini i opseg od 71 folije, a kao godina tiska stoji 1569 - moglo se naslutiti da je opis iz prve ruke. Postavljala su se pitanja: je li riječ o knjizi gdje se Nada Bunić pojavljuje kao autorica ili je to obrana posvećena njezinu književnom radu, koji su uopće razlozi naveli nekoga da piše obranu, je li moguće detektirati mjesto izdanja, i naposljetku - kako je moguće da tu tiskovinu ne bilježi ni jedan poznati stariji povjesničar i bibliograf dubrovačke književnosti? Odgovore je valjalo potražiti u Sieni.

U knjizi Difesa de le rime et prose Nada se Bunić pojavljuje doista kao autorica. Posvetu je naslovila »uvaženom gospodinu Mihi Lukareviću, dubrovačkom plemiću«, a potpisala ju je u Dubrovniku, »iz nezahvalne domovine, 4. rujna 1569«. Posveta obaseže 22 folije, to je zapravo obrana, izvanredno zanimljiv tekst koji ocrtava dubrovačko društvo u neočekivanu svjetlu. Iz teksta upućena Mihi Lukareviću proizlazi da je kuća obitelji Bunić bila na lošem glasu u gradu te da je bolesni otac zamolio Nadu da na neki način obrani čast kuće. Očevo se ime ne spominje, ali saznajemo da je u domu Bunićevih stanovalo najmanje šestero poimence spomenutih sestara (Julija, Lukrecija, Izabela, Kasandra, Anđela Marija i Nada). Muškoga potomka nije bilo. Jedan od povoda ruganjima bila je činjenica da se u kući Bunićevih njegovalo pjesništvo. Moguće također da su sestre Bunić bile na zlu glasu i kao neudavače. U predgovornom tekstu spominje se da su neke rugalice bile čak uglazbljene, pa su se na meti Nadina žestoka iskaza našli i neimenovani dubrovački »Musici«.

Obrana časti kuće Bunić

Nada vrlo strastveno brani čast kuće Bunić (koju na više mjesta nazivlje »casa nostra«), obrušava se na sugrađane, pa tako čak kaže da su joj prijetili smrću. Nadina obrana sročena je s mnogo emocija, to je ženski samosvjesni glas uperen protiv običaja dubrovačkoga zatvorenoga, autoritativnoga, maskulinog društva. To je glas tim snažniji što je afektivan, izravan, osobno intoniran, a pojavljuje se više nego desetak godina prije Gučetićevih literariziranih arkadijskih dijaloga, u kojima su probrane dubrovačke dame učeno zborile o odgoju, ljubavi, stvarima privatnim i državničkim.

Veći dio knjige, gotovo pedeset folija, sadrži pjesme. Ta je pak pjesmarica pravi rudnik za povjesnike književnosti. Većinom su to Nadine pjesme, no ima i stihova Julijinih, a pojavljuju se i drugi, uglavnom talijanski onodobni pjesnici. S nekim pjesnicima i pjesnikinjama Nada izmjenjuje poslanice, »risposte«. Neke su pjesme potpisane pseudonimima, ima ih i »d’incerto autore«. Čini se da je osobito bila bliska s Virginijom Salvi, autoricom zbirke pjesama Lettera & sonetti (Venecija, 1571), plemkinjom rodom iz Siene i talijanskom pjesnikinjom koju spominje u uvodnom polemičkom tekstu, a kojoj su u Difesi uvrštena dva soneta. Salvijeva je bila zastupljena u barem dvije antologije (Rime diverse di molti eccelentiss. autori... Libro 4, Bologna, 1551; Il sesto libro delle Rime di diversi eccellenti autori, Venecija, 1553), obje antologije većinom ženskih autora. Osobitu su popularnost stekle njezine preradbe Petrarkinih soneta u ženskome ključu, sveukupno četrnaest stanza koje je uglazbio u svjetovnim madrigalima slavni Pierluigi da Palestrina.

Dobrim dijelom pjesme su prigodničarske, dosta ih je Nada spjevala sestrama, a dvjema, Lukreciji i Kasandri, posvetila je nadgrobne stihove. Među dedikatorima ima Dubrovčana, od rodbine do nekoga pomorskog kapetana i dvaju liječnika, a ima i raznih suvremenika s druge obale. Možda je posebno zanimljiva prijateljska veza kuće Bunić s Don Ferranteom, knezom Molfette, i njegovom ženom Isabellom.

Vlastita naklada

Difesa zaslužuje podroban studij. Valjalo bi knjigu u cijelosti prevesti i temeljito proučiti s raznih aspekata. Letimičan pogled ne može na mnoga pitanja odgovoriti. Ostaje nepoznato mjesto tiska, ne navodi se na naslovnici, u posveti, niti igdje u knjizi. Riječ je, čini se, o vlastitoj nakladi Nade Bunić, lako moguće o publikaciji tiskanoj u ograničenoj nakladi. To bi možda moglo biti objašnjenje kako to da ni najstariji i najupućeniji povjesničari i kroničari dubrovačke književnosti (Serafin Marija Crijević, Sebastijan Slade, Francesco Maria Appendini) ne spominju naslov knjige Nade Bunić. Ta je knjiga promaknula i iredentističkim proučavateljima hrvatskoga pjesništva na talijanskome jeziku. A knjigu Nade Bunić nije zapazio ni Leo Košuta, jedan od naših najboljih poznavatelja sienskih knjižnica. Košuta je, međutim, upozorio na to da su dva hrvatskoglagoljska rukopisa dospjela u knjižnicu Academije degli Intronati zahvaljujući donaciji Alberta Fortisa, pa je moguće da je i knjiga stare dubrovačke pjesnikinje mogla završiti u Sienu Fortisovom zaslugom.

Bilo kako bilo, Difesa de le rime et prose Nade Bunić otkriva nam krajolik dubrovačkoga renesansnog pjesništva u nenadanu svjetlu. Upozorava nas da u korpusu hrvatskoga renesansnog pjesništva na talijanskome jeziku valja očekivati još iznenađenja. A sienska tiskovina pokazuje se kao najranija poznata tiskana knjiga, zbirka pjesništva i proze, hrvatske pjesnikinje.

Ennio Stipčević