Obogaćivanje plesnoga vokabulara

Obogaćivanje plesnoga vokabulara

Drago mi je, i smatram to vlastitim uspjehom, što su koreografi u meni prepoznali određenu kvalitetu, što im se čini se svidio moj način kretanja i pristup koreografiji

Meksički grad Tampico bio je od 29. svibnja do 4. lipnja ove godine domaćin 30. svjetskoga kongresa ITI-a održana s temom Mitovi i rituali: izazovi suvremenim umjetničkim izrazima trećega milenija. Među predstavnicima Hrvatske tamo je boravio i član Zagrebačkoga plesnog ansambla, Ognjen Vučinić, kao sudionik intenzivnoga plesnog projekta s radnim naslovom Šanse i izazovi. Domaćoj publici on je poznat iz gotovo svih predstava Zagrebačkoga plesnog ansambla u protekle dvije godine, Žurba duše, Meni ti to nije baš, Nešto, možda, sasvim osobno, 5 do 12. Plesom se počeo baviti u rodnoj Puli u Plesnom studiju Zaro, a u Zagreb je stigao na poziv Rajka Pavlića. Iz Meksika se vratio s brojnim pohvalama i mogućnostima za nove međunarodne suradnje.

Kako je uopće došlo do vašeg angažmana u ovome projektu?

- Gospođa Željka Turčinović pozvala me na prijedlog našega Plesnog odbora ITI UNESCO. Naime, za projekt su bili potrebni muški plesači iz bilo koje zemlje koji bi se u Meksiku pridružili tamošnjim plesačima, a kako ovdje u to doba nisam bio vezan nikakvim angažmanom, vrlo sam se rado odazvao.

Cilj je bio napraviti cjelovečernju predstavu, a deset dana iznimno je kratko vrijeme za takvo što. Možete li opisati proces rada?

- Skupilo nas se jedanaestero. Uz osmero Meksikanaca bio je tu jedan Amerikanac, zatim jedan plesač iz Burkine Faso i ja. Provodili smo zajedno gotovo deset sati dnevno, svaki dan, a svatko od nas bio je potpuno drukčiji kao plesač. Najtežu zadaću imala su dvojica koreografa, Robert Battle iz New Yorka i Meksikanac Gerardo Delgado, koji su nas uvježbavali, uskladili nas i zapravo napravili cijelu koreografiju, s time da ni oni nikada prije nisu radili zajedno. Nismo imali vremena za upoznavanje i uvodne razgovore, odmah po dolasku ušli smo u dvoranu i počeli raditi. U početku je nastala mala pomutnja, no rezultat je očito bio uspješan.

Battle i Delgado imali su dosta različite zahtjeve spram pokreta, Delgado nešto u smislu release-tehnike, što je meni bio već siguran teren, dok je Battle specifičan. Njegovu tehniku teško je opisati, možda najbolje kao afroamerički pokret. Nakon prvoga dana napravljena je raspodjela uloga, sastavljeni su mogući dueti, grupe za zajedničke koreografije i za sola... i sami smo ostali začuđeni onime što je nastalo.

Vaš je nastup u nastaloj predstavi Vrijeme u prostoru bio dosta zapažen.

- Imao sam čak tri sola i jedan duet s američkim sudionikom. Drago mi je, i smatram to vlastitim uspjehom, što su koreografi u meni prepoznali određenu kvalitetu, što im se čini se svidio moj način kretanja i pristup koreografiji pa sam tako dobio priliku, radeći s njima na svom solo materijalu, dobiti jako mnogo u kratku vremenu. Posebno mi je zanimljiv bio duet u kojemu smo bili suprotstavljeni kao dva fizički vrlo slična tijela, ali potpuno različite kvalitete pokreta, njegov pomalo animalan, a moj više tehnički dotjeran.

Što ste kao umjetnik dobili angažmanom u projektu?

- Kao prvo, bilo je to novo i svježe iskustvo, osobito u aspektu načina rada. Naučen na razvoj i proces koji nikada ne traje manje od mjesec dana, ovo upadanje među nepoznate ljude, s drukčijom energijom, u samo deset dana značilo je da nisam imao vremena promišljati ono što radim, jednostavno sam morao raditi s dvostruko većom koncentracijom, a, dakako, obogatio sam se za jedan novi plesni vokabular i osnažio kao izvođač u smislu samopouzdanja.

Hoćete li možda krenuti i u autorskome smjeru?

- Ne, za sada ne razmišljam o tome. Prije sam razmišljao o odlasku izvan Hrvatske, no to je ostalo samo ideja. Ne znam da li je u pitanju bio strah li što drugo, ali sad, kad sam ipak otišao, vidjeli su me predstavnici svih plesnih odbora ITI-a svijeta, pa mogu reći da mi se želja ostvarila. Mnogi od njih pozvali su me u svoje zemlje, odnosno spremni su mi pružiti pomoć ukoliko se želim priključiti nekoj od njihovih kompanija, a konkretan poziv dobio sam za New York, i to od Battlea. S njime bih jako volio nešto napraviti jer bi to bilo nešto potpuno drukčije od svega što sam do sada radio. To svakako namjeravam iskoristiti, ali svaki taj moj odlazak bit će privremen, odnosno vezan uz pojedine projekte.

Tko je na vas najviše profesionalno utjecao?

- Bio sam prilično nediscipliniran u pokretu prije rada na predstavi Meni ti to nije bašs Irmom Omerzo. Ona je najzaslužnija za to što me očistila od suvišnih stvari u tih godinu dana priprema i rada na predstavi. Navela me na to da drukčije mislim pokret i da budem discipliniran. Nakon te predstave sve mi je bilo nekako jednostavnije.

Čini se kako je cilj projekta bio na neki način potaknuti raspravu o položaju muških plesača u svijetu danas. Možeš li reći nešto o događajima vezanim uz to i o vlastitim razmišljanjima na temu?

- Ne želim zvučati sebično, ali svidjelo mi se što je u svemu tome naglasak stavljen na plesača kao pojedinca. Naravno da smo razgovarajući o vlastitome iskustvu ujedno govorili i o stanju u zemlji... O temi položaja i problema odnosno nedostatka muških plesača održana je i posebna rasprava na kojoj su sudjelovali svi predsjednici plesnih odbora i mi plesači te smo imali priliku ispričati vlastito iskustvo. Uglavnom, svi smo se složili da je nedostatak plesača problem kulture i tradicije. Ipak, najveću je raspravu pobudilo pitanje tko koga i koliko financira...

Razgovarala Jelena Mihelčić