Nevidljive bitke

Nevidljive bitke

Haruki Murakami, Nakon potresa, prev. Maja Šoljan, Vuković & Runjić, Zagreb, 2003.

Šest priča Harukija Murakamija, objedinjenih naslovom Nakon potresa, ne bavi se bilježenjem materijalne štete i ljudskih žrtava prirodne katastrofe, ni ganutljivim prepričavanjem slučajeva preživjelih. Na stvarni potres koji se 1995. dogodio u japanskom gradu Kobeu referiraju se tek usputno - nijedan se od protagonista ne izdaje za njegovu izravnu žrtvu, nego o njemu saznaju posrednim putem (iz vijesti), te uglavnom na taj način obnavljaju sjećanja na nemile događaje i osobe iz Kobea koje su se potrudili zaboraviti. Tako potres u Kobeu korespondira s njihovim osobnim, intimnim potresima i uspostavlja se paralela između čovjekova unutrašnjeg (ne)mira / (ne)sklada i kozmičkog, kao dviju vječnih tajni i nepoznanica, izvan kontrole i moći racionaliziranja.

Metafizičko iskustvo

Murakamijevi junaci obični su, prosječni, ni po čemu osobiti ljudi, čiji osjećaji i stanja upravo zbog toga dobivaju značenje univerzalnog. Niz rutinskih radnji, banalnosti i praznog hoda, kojima su im ispunjeni životi, iznenada prekida nešto neobjašnjivo. Čudan postupak nekoga koga su smatrali bliskim, neobičan susret, tajanstveni predmet, nepoznat prostor u kojem se iznenada nađu, prerastaju u metafizičko iskustvo koje im otkriva neki dio njih samih, za koji nisu znali da postoji, i potiče ih na introspekciju odnosno sagledavanje egzistencijalnoga ponora u sebi. Njihova je tipična reakcija da se čude tomu što im se događa, ali i da ne pokazuju pritom previše uzbuđenja, čime se izražava osjećaj iščašenosti iz vlastita života i otuđenja od sama sebe, kao i sumnja da je uopće moguće utvrditi normalno stanje stvari.

Radnja je svedena gotovo na minimum, a vanjska akcija eliminirana, što nije rezultiralo odsutnošću napetosti, nego napetošću druge, suptilnije vrste. Zbivanje u potpunosti pomaknuto u unutrašnjost likova daje se naslutiti njihovim osjećajima nepotpunosti, nemira i nelagode te povremenim erupcijama kao što su snovi, izlanute gluposti i nepromišljeni postupci. Dakako, te erupcije, koje pružaju krnji uvid u ono što se odvija i priprema u čovjeku neovisno o njegovoj volji i znanju, imaju posebnu simboliku i ulogu upozorenja, a u liniji su i Freudove psihoanalitičke teorije i istraživanja podsvjesnoga (s razlikom da je u Freuda težište na potisnutim željama, a u Murakamija na strahovima).

Unatoč prilično precizno određenoj socijalnoj pozadini protagonista, čini se da ih u najvećoj mjeri određuju upravo propusti, koji ih i potisnuti i skriveni u podsvjesno nastavljaju mučiti. Intenzitet unutrašnjega života tako daleko nadmašuje siromaštvo njegovih vanjskih manifestacija, a mašta postaje poprište čovjekovih najvažnijih, iako nevidljivih, bitki - s osjećajem besmisla i promašenosti, sa strahovima i frustracijama, sa samim sobom, odnosno s autodestruktivnim dijelom sebe. Protagonisti se muče s pitanjima bez odgovora, a susret s onim što ne mogu pojmiti izaziva osjećaj tjeskobe pred životom, pred onime kakav on jest, kakvim se doima i kakav bi trebao biti, te svijest o užasu egzistencije s izgubljenim ili nepostojećim smislom.

Poetična nedorečenost

Da bi dočarao nevidljivo, Murakami se obilno služi metaforama, simbolima, umetnutim alegorijama i parabolama. Likovi ih ponekad sami dešifriraju, no razjašnjavanje nikad ne ide do kraja, nego razumijevanje ljudske naravi i svijeta ostaje uvijek samo fragmentarno. Nedorečenost čini tekst poetičnim, višeznačnim, te s lakoćom transformira i jednostavne situacije i dijaloge u neobične, metafizičke. Čudna koegzistencija poetičnog i banalnog, odnosno vrlo tanka i nejasna granica koja ih razdvaja, učestala je tema (jedna od priča nosi naslov Krajolik s peglom) i osobita specijalnost zbirke. Reklo bi se da tu na djelo stupa tipično japansko - u zapadnjačkoj predodžbi o japanskom - umijeće viđenja velikog u malom i poetične ljepote u običnom i banalnom.

Istodobno, u Murakamijevu su stilu vidljivi i zapadnjački utjecaji. Sam autor višekratno citatima i referencijama izravno otkriva svoju lektiru i literarne uzore: Hemingwaya, Conrada, Londona, Dostojevskog, Tolstoja. Osjeća se Hemingway, u objektivnom bilježenju zbivanja iz kojeg neočekivano ispliva neki višak značenja, te Kafka, u metafizičkim prostorima, nadrealnim iskustvima likova koji ne mogu jasno razlučiti snove od zbilje, te nestabilnoj granici običnog i neobičnog, normalnog i nenormalnog.

Šest priča koje čine zbirku Nakon potresa zanimljivi su primjeri suptilne, tihe, kontemplativne proze, polagana ritma i profinjena osjećaja za detalje i nijanse. Ton im varira od blago humorističnog, s humorom koji proizlazi iz hiperboličnih slika i iz promatranja svijeta začuđenim, kao novorođenim očima, preko povremenih pomaka u groteskno, do skliznuća u sladunjavo-sentimentalni (u priči Medenjaci, čiji je naslov ipak donekle ironizira). U većini slučajeva ipak se uspješno čuvaju od patetike i banalnih rješenja otvorenim i neizvjesnim krajem, koji sugerira da je potraga za smislom proces čija je vrijednost u trajanju, a ne u samu cilju.

Svjetlana Sumpor