Nedovršena priča

Nedovršena priča

I tko je sad zaslužan ili kriv za bilo što? Sezona je po broju predstava, njihovoj kvaliteti i povratku publike u kazalište bila uspješna, s druge strane, nismo vidjeli najavljivane premijere velike scene. Izvanteatartska drama vukla se od početka sezone s kulminacijom na kraju

Za ambiciozno zamišljenu sezonu u Kazalištu Marina Držića ne možemo reći da je ispunila sva naša očekivanja. No, razlozi tomu ponajmanje su teatarski. Još od početka sezone pišu se anonimna pisma gradskoj upravi pravno upitno definirana »Zaposleničkog vijeća«, u kojemu se (sada već bivšu) ravnateljicu Miru Muhoberac optuživalo za sve i svašta: vatrogasne aparate, poremećene međuljudske odnose, koji, usput budi rečeno, nisu dobri od vremena sedamdesetih goddina i procvata Kazališta s Ivicom Kunčevićem, a takvi na kraju otjeraju svakoga ravnatelja. Bilo je tu i gradske politike: od oporbe koja je ultimativno cijele sezone zahtijevala smjenu ravnateljice do vlasti koja je imenovala raznorazna povjerenstva da bi se na kraju drama završila prijevremenim razrješenjem ravnateljice (unatoč pozitivnom financijskom razultatu) i imenovanjem Petra M. Mihočevića za v. d. ravnatelja, koji najavljuje »program smijeha«, a igranje »vremenski korespondurajućih tekstova« za druga vremena jer dubrovačka publika ne može gledati »deprimirajuće« predstave.

O stručnosti - ništa

E, sada oporba pak zahtijeva nova povjerenstva i opradavava se da nikad i nije tražila smjenu Mire Muhoberac. U cijeloj toj izvanteatarskoj beketovskoj drami »nitko ne osporava stručnost ravnateljice«. A, što su pojedini glumci na bolovanjima cijelu sezonu, što pola zaposlenika (uključujući i glumački ansambl) nema potrebnu stručnu spremu, što je Grad zahtijevao, a onda poništio natječaj za osobu koja bi stručno vodila kazališni marketing, o tome - ništa. Da nije tragično i da se ne ponavlja već godinama, bilo bi smiješno. No, smiješno nije jer se u takvim uvjetima i nije mogao realizirati (možda i odveć ambiciozan) program na tri scene: od predviđene četiri premijere na velikoj sceni (Život je san Pedra Calderona dela Barke, Dundo Maroje Marina Držića, Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine i Don Quijote Miguela de Cervantesa) te Projekt Beckett Jagode Buić, vidjeli smo samo, uistinu sjajnu i svevremensku, predstavu Život je san u režiji Georgija Para.

Na Maloj sceni - Teatru Bursa - realizirana su sva tri premijerna naslova: razigrana Betula Feđe Šehovića u vlastitoj režiji, izvanredna i teatarski suvremena Viola Luka Paljetka u režiji Davora Mojaša te od kritike i publike hvaljena Moja stara gospođa Israela Horowitza kao diplomska predstava Ante Vlahinića. Uspješno su izvedene i dječje predstave u sklopu kazališnoga studija KMD-a za mlade: Tonček i točkica, Čovuljice i San ivanjske noći. Od brojnih gostovanja posebno valja istaknuti predstavu Complete Works of William Shakespeare - Abriged u izvedbi engleskih glumaca iz Madhouse Theatre Company - predstavu koja je obišla cijelu Europu, u dramskom je programu Splitskoga ljeta, a u Dubrovniku je izazvala salve smijeha u gledalištu.

Mnoštvo repriza

Reprizno su prikazane i predstave Vrijeme je za komediju Mira Gavrana u režiji Nine Kleflin, Početak zimskog perioda Yasmine Rezo u režiji Petra Selema, nagrađivana predstava U lugu onomuj Nikole Nalješkovića u režiji Renea Medvešeka, također nagrađivani Clown Scaramouch pl. Jones u izvedbi i režiji Zorana Pokupca, Suzana čista Mavra Vetranovića i redateljice Ivice Boban, Beckettov Svršetak igre u režiji Želimira Mesarića, Kad sunce zađe Feđe Šehovića u režiji Tee Gjergjizi, Sršenov Pomet Marina Držića redatelja Ivice Kunčevića, dječja predstava Alisa iza kompjutera u režiji Matka Raguža. Na maloj sceni repriziran je i Orfeo Mavra Vetranovića pod redateljskom palicom Ivice Boban i Sirene Iva Vojnovića u režiji Davora Mojaša. Treća scena - Noćnik - u foajeu Kazališta funkcionirala je većinom kao izložbeni prostor uz brojne teatrološke izložbe povezane s predstavama, a reprizno je prikazivana i kabaretska predstava Marlene Dietrich u izvedbi Glorije Šoletić i režiji Ante Vlahinića.

I tko je sad zaslužan ili kriv za bilo što? Sezona je po broju predstava, njihovoj kvaliteti i povratku publike u kazalište bila uspješna, s druge strane, nismo vidjeli najavljivane premijere velike scene. Izvanteatartska drama vukla se od početka sezone s kulminacijom na kraju. Grad Dubrovnik, ali i Republika Hrvatska, konačno bi trebali odlučiti što im Kazalište Marina Držića znači. Imenovati ravnatelja temmeljem stručnih kompetencija i ponuđenoga programa te, ni na koji način, ne upletati se u njegov rad. Pa i u čuveno razrješenje međuljudskih odnosa.

Tomislav M. Bonić