Nastavak negativnih trendova

Nastavak negativnih trendova

Na kraju još jedne kazališne sezone - najlakše bi bilo gotovo doslovno prepisati komentar s kraja protekle, promijenivši tek ovdje-ondje poneku riječ. Naime, kako se to danas popularno kaže, »nastavljeni su isti (negativni) trendovi«, samo njihov učinak, kumulacijom tijekom godinâ, postaje sve zamjetniji. Zato ćemo ih tek ukratko nabrojiti, u uvjerenju da ih čitatelj i sâm nedvojbeno prepoznaje: postupno gubljenje repertoarnoga profila najvažnijih kazališnih kuća, ponavljanje naslovâ u razmjerno kratku razdoblju, politizirana lotizzazione (kako to sjajnim i gotovo neprevedivim terminom zovu Talijani) u nekima od njih (tj. borba za stjecanje / održavanje položaja), prevlast redateljskog kazališta popraćena - u brojnim slučajevima - neinventivnošću i repetitivnošću tih istih totalnih autora predstave, općenita staromodnost i učmalost (organizacijska i estetička) hrvatskoga teatra... Drugim riječima, kamo sreće da i mi možemo parafrazirati velenakladne novine koje uporno tvrde da je »knjiga opet u modi«: nažalost, hrvatsko kazalište nije u modi. A i ne zna se hoće li i kada biti...

Dakako, sama konzervativnost, kao takva, i ne bi bila neko zlo (i sâm sam skloniji razmjerno tradicionalnom teatru, nego, recimo, Eurokazovu parateatarskom ekscesu), kad nju ne bi pratila dva (recimo to tako) manja defekta: disfunkcionalnost i gotovo neprobojna zatvorenost sustava. Ako je neke modele pregazilo vrijeme, onda je očigledno da ih treba mijenjati; s druge strane, svakom je kazalištu potreban kreativni doticaj s okolinom. No, u nas kao da ne postoji srednji put (sinteze i interakcije): u nas su na djelu ekstremi - entropija koja vodi iscrpljenju i osiromašenju, ili pak linija posvemašnje negacije, koja ni u čemu domaćem ne vidi perspektive, nego spas očekuje od globalizacijskoga melting-pota.

No, budimo konkretni. U protekloj sezoni velika su se kazališta gotovo posve izgubila: primjerice, tko se još sjeća von Horvathovih Kazimira i Karoline u zagrebačkome HNK? Riječki je HNK Ivana pl. Zajca krenuo putem estradnoga senzacionalizma: Severina kao Karolina Riječka - baš kao prije nešto više od desetljeća Tajči u ulozi (ne)ukroćene Kate. Hoće li to vratiti publiku u teatar? I u kojoj je mjeri uopće riječ o istinskom teatru? Ipak, da budemo pravedni, među teatrima koji nose častan nacionalni naziv stanovita su iznimka splitski i varaždinski. Oba su producirala predstave koje stoje u vrhu sezone: splitski Otok svetog Ciprijana (Lada Marinac Kralj po motivima besmrtnoga maestra Ranka Marinkovića), a varaždinski odličnu Koljadinu Kokoš(redatelj Dražen Ferenčina). Sjajni kolaž ulomaka iz Marinkovićevih djela, u adaptaciji i režiji Georgija Para, izvelo je i jedno malo kazalište, zagrebački MHT Kiklop (a propos, kratica MHT zgodno asocira na glasoviti MHAT), uvrstivši se time u niz malih scena koje su spasile proteklu sezonu. Tu svakako pripada i jedno od rijetkih kazališta u nas koja prihvaćaju i promptno izvode suvremenu stranu dramaturgiju (iako, pretežno anglosaksonsku), nomen est omen, Mala scena i zanimljiv Dokaz Davida Auburna (redatelj Ivica Šimić). Tračak nade u oporavak hrvatskoga teatra vraća i dio produkcije suvremenih dramskih tekstova: Jošku Ševi uspjelo je od Groznice Ivana Vidića (produkcija zagrebačke ADU) stvoriti simpatičnu minijaturu koja se pamti. Virovitičko kazalište realiziralo je jednu od svojih najboljih sezona posljednjih godina: u prvome redu, riječ je o Hübnerovoj Gretici (duhovitu ispitivanju kazališta sâma) te o Woodovu Trgu ratnika. Na kraju, da završimo zagrebačkim velikim teatrima, kao što smo s njima i započeli: Kolarov Svoga tela gospodar u Komediji te Mrožekov Tango u Gavelli (redatelji Želimir Mesarić, odnosno Joško Juvančić), također su sezonske predstave iznad prosjeka.

Sad još očekujemo ljetne festivale: lani su oni producirali nekoliko dojmljivih predstava - Kleistov Amfitrion u Dubrovniku, Marat - Sade na Brijunima te Na Tri krala, Histrioni u Zagrebu.

Boris B. Hrovat