Na granici realnoga

Na granici realnoga

Izložba je studija mehanizama iluzija i imaginarnih stvarnosti, s naglaskom na shvaćanju teatrološkog, performativnog i mizanscenoga

Prva izložba u Grazu posvećena u to vrijeme novim medijima održana je u sklopu trigona 1973. No dok je u 70-im video bio usmjeren prvenstveno na televiziju kao dominantni novi medij, danas, što dokazuje najnovija izložba u Kunsthausu, video, osim što primjenjuje i koristi nove medije, te ih sukladno tome - u McLuhanovom smislu - i anticipira, ulazi, kao što kaže intendant Kunsthausa Peter Pakesch, u novu fazu samo-refleksije i sebe percipira u odnosu spram drugih umjetničkih formi i njihovih specifičnih ostvarenja. U slučaju Videodreams radi se o promišljanju teatrološkog i kinematskog.

Stapljanjem snova (polja projekcije) i inscenacije (polja samoizgrađivanja) ovdje okupljeni umjetnici (C. Sullivan, S. Douglas, A. Mik, M. Lewis, K. Kozyra, T. Oursler - da spomenemo samo neke od njih) nastoje analizirati subjektivitet - u jednom procesu, tokom proba, masteringa, prije nego li se bude odigrao ključni performance. Izložba je na taj način jedna studija mehanizama iluzija i imaginarnih stvarnosti, s naglaskom na shvaćanju teatrološkog, performativnog i mizanscenoga. Na koji se način odnosi spram konvencija? Kako se umjetn(ičk)o odigrava u jednoj drami autentičnih gesti i intencija? Kakav je odnos između realnog i irealnog? To su samo neka od pitanja na koja je Adam Budak, kustos ove izložbe, zajedno s umjetnicima pokušao odgovoriti.

Čim posjetilac, nakon što ga pokretne stepenice dovezu u potpuno zamračen ambijent, uđe u izložbeni prostor prve etaže Kunsthausa (Space02) sa svih strana ga »napadnu« najraznovrsniji vizualni i auditivni efekti. Videodreams, kroz djela dvadesetak umjetnika iz cijelog svijeta, uspješan je nastavak Sol LeWittove instalacije Wall, Vera Lutterinih fotografija i peformative arhitekture Kunsthausa, a konceptualno i stilistički je realiziran tako da povezuje Schlemmerov Triadički balet, Artaudovo Kazalište orkutnosti i Brechtov Epski teatar s Von Triersovim Dog Villeom i Lepagesovom Geometrijom čuda. Začudnost, objedinjujući Brechtovu Verfremdung i Šklovskijevo ostranenie, prisutna je već pri prvom koraku, a svoj vrhunac doseže u instalaciji Janet Cardiff i George Bures Millera pod nazivom The Muriel Lake Incident (1999), koja povezujući audio i video projekcije s arhitekturom na intrigantan način spaja teatrološko i kinematsko. Radi se o instalaciji kino-dvorane kroz koju posjetilac gleda film, a putem slušalica ne čuje se samo film na ekranu već i šuškanje u publici, a također i upite poput »Dodaš li mi kokice?« i sl. Nakon toga ženski glas, vjerojatno upućen nama, kaže: »To nije film koji sam mislila da jest, nije li trebao biti neki od Orsona Wellsa?«, a »dijalog« se nastavlja kroz cijeli film. Posjetilac u ovom slučaju prestaje biti tek posjetilac i osim kinematskog (gledanje filma) doživljava i teatrološko (kino-dvorana, razgovor i šuškanje/grickanje u publici), te u tom smislu postaje svojevrsni nadgledatelj, a skulpturalni objekt minijaturnog kina pretvara se u theatrum mundi i sasvim vjerno oslikava naš svakidašnji život, ali posredstvom odabranog film-noira i hiperrealnog glasa osobe »na sjedalu pokraj« postiže iluzorni efekt koji poprima nadrealistička obilježja.

Umjetničko ostvarenje koje na jedan drugačiji način predstavlja vrhunac Videodreams zasigurno je film pod nazivom House with Pool (2003) Terese Hubbard i Alexandera Brichlera, čija je jedna sekvenca ujedno i plakat za izložbu. Začudnosti pridonosi i činjenica da je platno postavljeno u potpuno zamračenoj i odvojenoj prostoriji, ali odlučujući faktor je sam film u kojem se hitchcockovskim i resnairovskim metodama konstruira subjektivnost, a time, dakako, i atmosfera tokom gledanja. House with Pool izvrsno dočarava glavni lajtmotiv izložbe, jer se upravo u njemu radi o fantazijama i snovima isprepletenim kako irealnim, tako i realnim (u prisustvu posjetioca koji kao realni subjekt kroz »objekt« postaje irealan i od objekta stvara subjekt) - naročito u sceni, zbog čega je vjerojatno i odabrana za prezentaciju izložbe, u kojoj djevojka koju pratimo kroz cijeli film leži na naslonjaču pored bazena okruženog srnama u tmini obasjanom odsjajem vode.

Djelo koje posjetiocu pruža potpuno drugačiji doživljaj od ovog je John Russel Kills Fabienne Audéourd In the Style of William Burroughs (2001). Audéourdova i Russelova trokanalna video-instalacija inscenacija je jedne ikoničke epizode iz života poznatog i kultnog pisca, autora drogama inspiriranog Golog ručka, koji je za vrijeme jedne od svojih halucinacija ustrijelio svoju ženu. Osim sasvim osebujne interpretacije tog događaja, umjetnici ostvaruju i znamenitu Artaudovu proklamaciju da kazalište, ako želi opet naći svoju svrhu, mora vratiti sve ono što sadrži ljubav, zločin, rat ili pak ludilo. »Sve što je djelotvorno«, kaže Artaud »okrutnost je i upravo se u toj ideji djelovanja, pomaknuvši je do krajnjih granica, kazalište treba obnoviti.«

Za razliku od ovog, gotovo metakinematsko ostvarenje je And so Departed (Again) kojim Judy Radul, putem trokanalne video-instalacije (Master Shot, snimanje iz polublizine i naknadno snimanje), nastoji dočarati kompleksni odnos između glumca i režisera. Dok je u prije navedenom djelu jedan ne toliko svakidašnji čin kao što je ubojstvo sveden na potpuno običan događaj, u ovom jedan naizgled banalan i običan kazališni odnos, putem kinematskog, naročito kroz snimanje iz neposredne blizine (pa na jednom platnu tako uopće ne vidimo glumicu već samo »zoomiran« jastuk pokraj nje), postaje gotovo nadrealističkim, te jasno ukazuje na iznimno važnu vezu između teatra i kina, vezu koju je uspješno naglasila cijela ova izložba. Pod dobro odabranim nazivom Videodreams, ona je ostvarila onu Artaduovu nakanu, izvorno rezerviranu za kazalište, ali ovdje transformiranu, i od kazališta i kina, ali i Kunsthausa, učinila »stvarnost u koju možemo vjerovati i koja sadrži onu vrstu stvarnog ujeda za srce i za osjetilo koju ima svako istinsko uzbuđenje.« (Artaud)

Šteta je jedino da jedan hrvatski posjetilac, koji u Graz još uvijek rijetko ide prvenstveno zbog umjetnosti, ovu ambicioznu i zaista novu izložbu vjerojatno neće moći razgledati u cijelosti, jer bi to zahtijevalo mnogo više od nekoliko sati. Onima koji u poluvremenu između shopping centra i kupnje po gradu ipak odluče posjetiti Kunsthaus - djela na koja svakako treba obratiti veću pozornost su već navedeni The Muriel Lake Incident i House with Pool, koji i u kratkom vremenu uspijevaju ostvariti onu začudnost koja bi i trebala biti osnovni element svake umjetnosti.

Srećko Horvat