Muzama prkosna

Muzama prkosna

Iako u svečano koncipiranim i gotovo uvodno postavljenim sonetima Nada Bunić odaje počast Dubrovniku kao gradu vjere i poretka, kao dostojnu nasljedniku Epidaura i takmacu Atene i Rima, ipak rijetko propušta priliku ograditi se od rodnoga gnijezda, koje ju je svojim odnosom prema njoj i sestrama najdublje ranilo, te jednu od indikativnih pjesama zaključuje upravo željom da joj ni kosti ne leže u zavičaju

Ponajprije treba čestitati Enniju Stipčeviću na izvanrednu otkriću. Iz Siene nam je donio preslik dosad posve nepoznata izdanja, čitave pjesničke zbirke koju je 1569. dala tiskati (neznano gdje i neznano od koga ili čijom pomoću) Nada Bunić, odnosno Speranza Vittoria di Bona. Knjiga je, uostalom, intonirana kao obrana časti (naslovljena, čini se, tuđom inicijativom), a dobrim je dijelom uperena protiv klevetnika autorice i njezine obitelji. Takva polemička intonacija pravi je unikum i jamačno će valjati dodatno istraživati motive i uloge svih upletenih u to neobično, tajnovito izdanje, preko kojega je šutke prešla sva tradicionalna i novija književna historiografija, premda je bila itekako rodoljubno zainteresirana, posebice za dubrovačke pjesničke domete i rezultate.

Važan znanstveni rezultat

Sretni nalaznik, inače muzikolog i kulturni povjesnik, nudi nam u popratnom tekstu bitne relevantne informacije o senzacionalnoj ediciji i neobičnu fenomenu. Zahvalni smo mu za važan znanstveni rezultat, a posebno mu ja dugujem za iskustvo što me počastio prilikom da pročitam novopronađene tekstove, te da se uvjerim u kreativne i psihološke raspone pjesnikinje iz staroga, republikanskoga Dubrovnika, za koju se dosad znalo jedino po imenu. Stipčević mi se obratio jamačno kao prevoditelju zainteresiranu za talijanske stihove autora iz naših strana, jer sam se bavio tovrsnom produkcijom Hanibala Lucića, Ludovika Paskalića, Miha Monaldija. Posebno je u ovom kontekstu važan Monaldi, budući da on neke svoje pjesme izravno upućuje upravo sestrama Nadi i Juliji Bunić. Dapače, u svoju je objavljenu zbirku on uvrstio i oktavu što ju je napisala Julija Bunić, a to je do ovoga iznenadnog otkrića bio jedini izravni dokaz dubrovačkoga renesansnog pjesnikovanja iz ženskoga pera.

Prevodeći Monaldija bio sam ponašio i navedenu oktavu, ali prijevod dosad nisam objavljivao (jer ga nisam mogao uvrstiti u izbor ograničen autorstvom imenovanoga). Koristim se stoga prigodom da ovdje objelodanim i Julijino obraćanje i Mihov odgovor njoj (premda u hrvatskoj verziji nisam mogao slijediti strogu disciplinu istih rima, uobičajenu u dijaloškoj razmjeni). Dakle, naslov je vrlo izričit i kaže: Gospođa Julija Bunić, bolesna, Monaldiju, a zatim slijedi:

Sad ćutim kako od bolesti klete

Nutarnje su mi snage posustale,

Pa obale pohodit trebam Lete,

Gdje tužne stope inih već me zvale:

Moje su oči mračnom obuzete

Močvarom, Stiksa gledajući vale:

Nebesa ako pomoć mi ne daju

Monaldi, život moj je već na kraju.

Pjesnikov odaziv išao je u istom obliku i u sličnoj intonaciji, dakako s utješnim i pobudbenim formulacijama, a naslov je bio jednostavno Odgovor:

Nek obilje s nebesa siđe zdravlja

I otjera bol tešku što Vas mori,

Jer ako duša napustit se spravlja

Mučan naš život, nek ostane Zori

Frigijac stari: nek je ne pozdravlja

Slavuj već noćna sova nek joj zbori.

Juliji ako koban ugriz prijeti

Sve dobro će i čast nam oduzeti.

Osam stihova Julije Bunić bili su dosad sve žensko pismo dubrovačkoga šesnaestoga stoljeća i njezina jedina književna legitimacija. Njezin poetski profil sad izlazi također znatno uvećan pjesmama što ih je izmjenjivala sa sestrom Nadom, no Nadim lik nameće se i količinom i temperamentom kao prvorazredna pojava.

Knjiga Obrana rima i proza... nudi doista bogatu građu jednoga složenoga slučaja. Prvih dvadesetak listova (četrdesetak tiskanih stranica) prozni su pledoaje i strastvena afirmacija ugrožene obitelji Bunić, iskazana militantnim jezikom duboko povrijeđene osobe »iz nezahvalne domovine«. Posveta Dubrovčaninu Mihi Lukareviću, te obraćanje njegovoj supruzi i Boži Gučetiću (Natale di Gozze). Uz još nekoliko familijarno intoniranih obraćanja, zatvaraju malen prijateljski krug sunarodnjaka. Jer iako u svečano koncipiranim i gotovo uvodno postavljenim sonetima Nada Bunić odaje počast Dubrovniku kao gradu vjere i poretka, kao dostojnu nasljedniku Epidaura i takmacu Atene i Rima, ipak rijetko propušta priliku ograditi se od rodnoga gnijezda, koje ju je svojim odnosom prema njoj i sestrama najdublje ranilo, te jednu od indikativnih pjesama zaključuje upravo željom da joj ni kosti ne leže u zavičaju.

Neprimjeren domovinski odjek

Pretežan dio kanconijera Nade Bunić pragmatično je koncipiran, na dva temeljna način angažiran da ispuni svrhu obiteljske glorifikacije. S jedne je strane vrlo velik broj pjesama izravno upućenih slavljenju vlastitih sestara, kao uzora ljepote, dobrote i pameti, a s druge je još pretežnija dionica pjesama kojima se autorica obraća uglednim osobama, uglavnom iz apulijskoga kulturnog i političkog kruga, od kojih joj mnoge uzvraćaju istovrsnim sastavcima. Ako prvi tip tekstova predstavlja eksplicitno iskazivanje vrijednosti vlastitoga roda (posebno vrijeđane ili ponižavane obitelji), drugi je tip počasnica implicitna potvrda ugleda što ga je autorica, a time i njezini srodnici, stekla u ambijentima s onu stranu Jadrana, to više što su među adresatima knezovi i vitezovi, markizi i biskupi, liječnici i generali, suci i kancelari. Dopisujući se pjesnički s četrdesetak izričito imenovanih osobnosti, vjerujem da je Nada Bunić mogla osjetiti kompenzaciju zbog neprikladna, neprimjerena domovinskog odjeka.

Povjesničarskim, a osobito arhivskim istraživanjima trebat će konkretizirati likove kojima se ona obraća, a time razriješiti i moguće aluzije na aktualna zbivanja. Prezimena kao što su Carrafa, Gonzaga, Heredia, Brancaccio, Sagaria, Sfondratti, Pagano i slična ukazuju na elitnu razinu, no za našu temu još je mnogo važnije što su u knjizi tiskani - zajedno s pjesmama što ih je Nada njima upućivala - odgovori u stihovima čak četrnaestorice prizvanih likova. Istina je da je renesansno sonetiranje vrlo konvencionalna društvena igra, ali među piscima stihovanih odgovora vjerojatno je barem poneki autor s određenim opusom, a zaslužuje spomen da našoj stihotvoriteljici odjekuju svojim pjesničkim sastavcima i tri poetese: Virgina Salvi (na koju se i u predgovoru poziva), Cornelia Carrafa i Catarina Villela d’ Aldana. Dakako, poseban tretman zaslužuju relativno brojni odgovori sa strane Julije Bunić, jedne od šest sestara koja se (znali smo to i prije) također bavila pjesništvom. Naročito afektivni Nadini soneti bili su posvećeni uspomeni na preminule najbliže srodnice: Lukreciju i Kasandru, dok je ostale sestre, Izabelu i Anđelu Mariju, počastila odmjerenijim izrazima.

Soneti, stanci, oktave i madrigali

Nije teško zaključiti kako je inače vrlo opsežan svezak pjesničkih i inih tekstova Nade Bunić bitno karakteriziran prigodničarstvom. Od više od stotinu soneta pretežan dio nije mnogo više od vježbe vještine i iskaza udvornosti. Zanimljiv je međutim i relativno velik broj stanci, oktava (s pokojim madrigalom). Tematski, ikonografski rasponi idu od bezrezervnih pohvala do nekih političkih ili ratničkih situacija, od molitve Bogorodici do bavljenja temom Zemlje. Književnu kulturu i erudiciju autorice nećemo naći izvan klasičnih mitoloških referencija i uobičajenih metafora, ako izuzmemo razradu pjesme o Orlandu (što bi pretpostavljalo poznavanje Ariosta ili Boiarda) ili pak spomen u kojemu naslućujem da se referira na primjer Gaspare Stampa (»one koja ljubljaše Collaltina«).

Na prvi pogled začuđuje što u obilatom činkvečentističkom kanconijeru nema ljubavnih pjesama (ni muški sugovornici ne šalju Nadi takve poruke). Razloge tomu valjda treba tražiti u statusu žena koje se nisu udavale, nego su se posvećivale duhovnim pozivima. Ipak poneki petrarkistički akcent bljesne u opisu ženske ljepote iz Nadina pera, jer nije bila škrta u superlativima kad se bavila likom svojih sestara. Daleko najautentičniji tonovi Nadina pjesništva pripadaju ogorčenju i bijesu, posebno na himbene ljude i nezahvalnu sredinu, a čak je antologijsko njezino prkosno obraćanje muzama, dapače odricanje od njihove pomoći, jer su je opteretile zadacima, koji joj izazivaju nevolje u javnosti. Gnjevna poetika pjesnikinje koja kao žena ne nalazi odgovarajući prijem i odjek u patrijarhalnoj, paternalističkoj sredini, dovodi je do gotovo antipatriotskih invektiva.

Gorka bujnost

Razumije se, Nada Bunić nije osoba i pisac Držićeva formata, ali njezin raskid s domovinom gotovo je na domaku dum Marinovih prevratničkih gesta. Pronalazak njezine knjige stihova, susljedno tomu, nije analogan pronalasku Držićevih urotničkih pisama Cosimu Mediciju, ali jest veliko proširenje spoznaja o mračnoj strani dubrovačke oligarhije i ozbiljno obogaćenje kasnorenesansne književne kreativnosti našijenaca. To što je djelo pisano na talijanskom jeziku, vjerojatno umanjuje njegovu općenitu originalnost (s obzirom na upravo inflatornu onodobnu produkciju takvih stihova), ali ga ne izuzima iz domaćega konteksta, gdje mu je mjesto - kako je to Frano Čale uspješno pokazao na primjeru Bobaljevića - među zanimljivim i kulturno plodnim inojezičnim okušavanjima i hvatanjima aktualnijih stilskih koordinata.

Pa dok nam Cvijeta Zuzorić sve više izlazi na vidjelo u kongenijalnoj Paljetkovoj apokrifnoj interpretaciji, Nada Bunić, eto, nakon toliko stoljeća zaborava i utaje sama (no ne bez Stipčevićeve pomoći) uspješno brani obiteljsku čast i iznosi na vidjelo gorku bujnost svojega poetskog napora i dara.

Tonko Maroević