Može li gore?

Može li gore?

Projekt koji je HTV najavljivao kao čudo neviđeno, već nakon prve epizode temeljito je zatro svaki optimizam, hladno tuširao publiku i ostavio je da nemoćno zdvaja nad još jednim besmislenim trošenjem pretplatničkoga novca

Eh da, Zlatni vrč. Jesem ti bigulicu (kako kaže načelnik Vrča Donjeg), teško je sročiti dvije kartice suvisla teksta o domaćoj, navodno humorističnoj seriji, za koju ni najdobrohotniji gledatelji ne uspijevaju pronaći neku lijepu riječ. Projekt koji je HTV najavljivao kao čudo neviđeno, pandan popularnom Kafiću uzdravlje i serijal koji će domaće gledateljstvo vezati uz male ekrane i vratiti mu povjerenje u duhovitu horvatsku reč, već nakon prve epizode temeljito je zatro svaki optimizam, hladno tuširao publiku i ostavio je da nemoćno zdvaja nad još jednim besmislenim trošenjem pretplatničkog novca. Naivce koji su se ponadali da su Je l’ me netko tražio i Moja kućica, moja slobodica najniže grane na koje može pasti domaći televizijski humor, Zlatni vrč neosporno je uvjerio da mastodont s Prisavlja uvijek može još neugodnije iznenaditi. A usporedbom s Našim malim mistom i Velim mistom, dvjema legendarnim serijama koje ovoga kišnog ljeta možemo pratiti u repriznom programu HTV-a, slika poprima sve turobnije nijanse, pretvarajući se gotovo u potpuni mrak. Jer, premda se spomenutim serijama može prigovoriti uistinu štošta (od povremena preglumljivanja i upadljivo teatarske scenografije, preko izrazito slabih režija Danijela i Joakima Marušića, do očajno riješena, potpuno statična drugog plana), one se u usporedbi sa Zlatnim vrčem doimaju poput doma kulture s vodoskokom. Iako su nam sadržaji epizoda savršeno poznati, a replike dotura Luigija, Roka ili Pegule znamo napamet, kombinacija izvrsna Smojina predloška, razoružavajućeg humora, odlične glume i dojmljiva dalmatinskog kolorita i u višekratnom nas gledanju neodoljivo privlači.

Raspuknuti vrč

Sa Zlatnim vrčem, pak, stvari stoje dijametralno suprotno. Iako se njegovo emitiranje primiče kraju, ni nakon sedamnaest prikazanih epizoda o načelniku, vlasnici pivnice Marijani, pateru Slaveku ili bilo kojem drugom protagonistu ne znamo baš ništa. Tko su i kakvi su ti ljudi, te zašto svoje živote troše na smišljanju idiotskih spletki, u besmislenom nadmudrivanju i beskrajnu ispijanju piva? Odgovore na ta pitanja vjerojatno ne bismo saznali, pod uvjetom da bismo preživjeli, ni nakon odgledanih 170 epizoda, jer su bilo kakav smisao i karakterizacija likova scenaristu i redatelju Zoranu Sudaru (proslavljenom režijom akcijske komedije Posljednja volja) potpuno nepoznati pojmovi. Njegovi antipatični, debilni junaci polupijani tumaraju pivnicom, ispijaju hektolitre piva i lukavo smišljaju načine unapređenja turizma, lovstva, ili, što ja znam, pčelarstva u svom mjestu. Na apsolutno beskrvan scenaristički prijedložak s nevjerojatno artificijelnim situacijama nadovezuje se loša gluma, jer uistinu je teško gledati inače vrlo solidne glumce kako iznimno karikaturalno šmiraju u sramotno loše napisanim ulogama. Razumijem da je život skup i da se režije moraju platiti, no ipak bi morali voditi računa o profesionalnom ugledu, a ne da su čast struke suzdržanim nastupima prisiljeni braniti tek Vedran Mlikota u ulozi nesretno zaljubljena svećenika (Bog da mu dušu prosti) i Bojan Navojec kao mjesni liječnik.

A možda je stvar u nečem sasvim drugom. Možda je gostionica u Vrču Donjem neuspjela autorova subverzija, potpuno promašena asocijacija na šank kazališta Gavella, navodno legendarno mjesto okrepe umornih glumaca. No, sigurno sam u krivu, jer takvu je nepodopštinu od HTV-a nemoguće i zamisliti.

Ako je istina da vrč ide na vodu dok se ne razbije, Zlatni vrč raspuknuo se već u petoj minuti prve epizode. A za njegovim prolivenim sadržajem nitko neće pustiti ni suzu.

Josip Grozdanić