Misaone šetnje

Misaone šetnje

Italo Svevo, Mlada starost, prev. Vanesa Begić, DHK, Ogranak, Rijeka 2004.

U podnaslovu romana Mlada starost stoji Roman o čovjeku koji je htio biti mlad, čime se sugerira starost kao kronološko stanje protagonista, što je zapravo u suprotnosti sa životnom dobi predstavljena lika, koji svojstveno starijoj populaciji više živi u unutrašnjem imaginarnom svijetu uma negoli izvan njega. Konfrontacija između standardnih paralela sustava razmišljanja i življenja te vremenskih odrednica s kojima su ti sustavi saživjeli i na neki način postali gotovo normirani, podsjeća na Tinove stihove, koji u pjesmi Svakidašnja jadikovka (zbirka Lelek sebra) kazuje:

Kako je teško biti slab

kako je teško biti sam

i biti star, a biti mlad.

Oba književnika govore o istoj stvari, samo na različit način, jedan poseže za prozom, a drugi za poezijom kao načinom vlastite ekspresije. Iako stvaraju u različitim vremenskim i prostornim okolnostima, njihov osjećaj težine mladosti identičan je, a proizlazi iz zajedničkog uzroka koji treba tražiti u duševnoj preosjetljivosti. Sam naslov romana Mlada starost predstavlja vrstu paradoksa koji, spajajući protuslovne pojmove, stvara novu jezičnu i misaonu konstrukciju u kojoj se, budući da je po vrsti riječi u rečenici mladost podređena riječi starost, starost osjeća ili doima mladom ili, ako zanemarimo jezična pravila, mladost se pak ćuti starom; na osnovi čega se nagovještava strukturalna i sadržajna modernost onoga što slijedi. Po sudu kritike, gore naveden roman najbolje je ostvarenje talijanskog prozaista Ettorea Schmitza, koji je poznatiji pod pseudonimom Italo Svevo. Roman Mlada starost nastao je na samu izmaku 19. stoljeća, a svojom je pojavom najavio novi naraštaj književnika, koji će u skladu s promijenjenim životnim uvjetima prekinuti s realističkom tradicijom pisanja, mijenjajući način izražavanja promjenom perspektive, odnosno stavljanjem težišta radnje na same protagoniste i njihov složeni unutarnji svijet kako bi izrekli neizrečeno i otvorili javnosti vlastiti unutarnji svemir. Svevova usmjerenost psihološkoj analizi dolazi do izražaja u praćenju podsvjesnih procesa i njihovu seciranju kako bi se dobio što bolji uvid u duševni život pojedinca, a što u prvi plan stavlja misaone šetnje uma, dok zbivanja izvan granica moždanih aktivnosti postaju manje zanimljiva. Stavljanjem naglaska na svjesne i intimne reakcije uma kao na odraze podražaja iz okoline te napuštanjem tradicionalnih moralnih načela i konformističkih pravila Svevo je dao prototip koji će slijediti najvažniji književnici 20. stoljeća, poput Prousta, Kafke, Virginije Woolf i drugih.

Društveno neprihvatljiv senzibilitet

U romanu su predočeni složeni odnosi četiriju dezorijentiranih junaka koji u svojim postupcima i mislima odstupaju od robovanja konvencijama. Autobiografski dijelovi vidljivi su, osim u izboru mjesta radnje (Trst), u bitnim životnim pojedinostima koje glavni junak Emilio Brentani dijeli s piscem romana (dob, način egzistencije, slični interesi i dr.). Unatoč početnoj želji protagonista da zadrži nadzor nad emocijama u vezi s lijepom i promiskuitetnom Angiolinom, Emilio gubi kontrolu nad svojim reakcijama. Duševna kriza uvjetovana sukobom između onoga što Emilio jest i onoga što želi biti pretvara problematičan ljubavni odnos u ljubavni četverokut, uvodeći u radnju lik pasivne i bezlične Emilijeve sestre Amalije i lik samouvjerena Emilijeva prijatelja, kipara Ballija. Kao i većina književnika generacije koju najavljuje, Svevo u svojim djelima predočava junake ili antijunake koji iskazuju društveno neprihvatljiv senzibilitet kao neku vrst odgovora na realna zbivanja. Autor obilato koristi, uz klasične postupke naracije, unutrašnji monolog pogodan za psihološko nijansiranje likova kojim likovi dobivaju unutrašnju profilaciju, dok dobro izabranim stilskim sredstvima oblikuje njihovu vanjštinu, pa čak i okolinu koja govori o njima modelirajući na taj način dojmljive portrete vrlo različitih pojedinaca.

Roman Mlada starost, kao i ostali romani Itala Sveva (Jedan život i Zenova svijest), najavljuje modernu, noseći obilježja dekadencije i moralne upitnosti svojstvene suvremenoj civilizaciji, istodobno nas oslobađajući izgrađenih iluzija o svijetu i nama samima. Iako moderan, treba razlučiti suvremenost od modernosti budući da se u ovom romanu očituju konvencije doba u kojem je djelo nastalo, a koje nije odjedanput moglo doživjeti transformaciju od licemjerna konzervativizma ka liberalizmu anarhičnih obilježja. Začudan odnos dvoje, odnosno četvero mladih ljudi, njihova razmišljanja i životi življeni više u mašti negoli u zbilji, privući će uži krug čitatelja, uglavnom misaonih tipova sklonih pustolovinama uma i duha koje nalaze u tuđim asocijativnim stanjima.

Sonja Homa