Melodramatsko važnije od povijesnoga

Melodramatsko važnije od povijesnoga

U slučaju Helene Trojanske neupitno je riječ o vrijednu ostvarenju koje možemo sagledati s više stanovišta, bez obzira percipiramo li ga s primarne razine ili ga razmatramo u povijesnom odmaku vremena. Ocjena filma ipak nije najviša

Domaći se filmofil u vrlo kratku razdoblju mogao suočiti sa zamalo ciklusom naslova posvećenih znamenitom grčko-trojanskom ratu. I u ovom je časopisu bilo riječi o recentnom kinouratku Troji, te tek godinu ili dvije starijoj televizijskoj produkciji Heleni Trojanskoj, dostupnoj u videoizdanju, a gotovo već niz članaka o uprizorenju toga sukoba možemo dovršiti i osvrtom na DVD-izdanje filma Helena Trojanska glasovitoga redatelja Roberta Wisea uprizorena 1956. godine.

Iako je Wise običnom gledatelju zasigurno najpoznatiji po Oscarima nagrađenim mjuziklima Priča sa zapadne strane (1961) i Moje pjesme, moji snovi (1965), nedvojbeno je da se s lakoćom snalazio i u drugim filmskim žanrovima. Tako ga u Heleni Trojanskoj zatječemo u razradi povijesnoga spektakla prožeta obrascima melodrame, dakle žanra uvriježenog u doba nastanka filma. I, poput većine žanrovskih primjera, Wiseovo redateljsko ostvarenje propituje mogućnosti širih formata filmske slike i primjerene primjene raskoši boja. Kao povijesni spektakl, taj je film uvjetovao i zahtjevnija produkcijska sredstva, ali spoj uloženog i ostvarenog ipak ne ulazi u kvalitativne vrhunce žanra.

Preklapanje dviju razina

Redatelj Wise te scenaristi John Twist i Hugh Gray priču prikazuju u preklapanju dviju primarnih razina, melodramatskog odnosa trojanskog princa Parisa (Jack Sernas) i spartanske kraljice Helene (Rossana Podesta) te gospodarsko-političkog sukoba dviju zajednica, trojanske i grčke. Iako je uzrok borba za teritorijalnu prevlast, neposredan povod izbijanja ratnog sukoba postaje melodramatski. Kao i u slučaju drugih filmova o grčko-trojanskom ratu, iznova moramo istaknuti da kako je Homerova Ilijada epska interpretacija povijesnoga događaja koja zadire u grčku mitologiju, tako je i klasičnoholivudski spektakl Helena Trojanska uglavnom daleka interpretacija temeljnih Homerovih motiva.

No, u prvom je dijelu filma temeljnom stvaralačkom postavu melodramatsko važnije od povijesnog, dok se u drugom ta razina preklapa s akcijskim spektaklom. Upravo zbog takva pristupa struktura dramaturgije u gledateljevoj percepciji može postati naglašeno razlomljenom, pa je u kasnijoj razradi filma nužnim postalo narativno sažimanje izravnih motiva epa (kao naglašeni primjer možemo istaknuti slijed od Patroklova stradanja, Hektorove borbe s Ahilejem, Parisove osvete Ahileju, pa sve do početnog oblikovanja završnog Odisejeva lukavstva - niz prijelomnih zbivanja u tek nešto više od sekvence). Takvo se, ponajprije, akcijsko sažimanje može učiniti prenaglašenim u opreci s melodramatskim ugođajem prvog dijela, a svojevrsnu suprotnost možemo uočiti i u uprizorenju niza važnih likova. Iako scenaristi, pa ni Wise, nemaju poteškoća u predstavljanju likova, pa ni predočavanju razlika njihovih pojavnosti, karakterizacija većine njih ipak ne prelazi temeljni arhetip. Možda i glumački postav manje uvriježenih, pa i tada manje glasovitih filmskih osobnosti pridonosi i činjenici da je utjelovljenim junacima uzmanjkalo nužno potrebne karizmatičnosti. Nužne ne samo zbog ratnoga sukoba u kojem su se našli nego i zbog zahtjeva filmske građe.

Gotovo i poput povijesnofilmske činjenice možemo podastrijeti podatak o mjestimičnoj uporabi izvanprizornoga pripovjedača, koji je više nalik žurnalističkom, no potpuno učinkovitom u prijelazu vremenskog jaza u dramaturgiji, a taj nam podatak govori i o razvoju filmskoga jezika uvjetovana razdobljem nastanka filma.

U slučaju Helene Trojanske neupitno je riječ o vrijednu ostvarenju koje možemo sagledati s više stanovišta, bez obzira percipiramo li ga s primarne razine ili ga razmatramo u povijesnom odmaku vremena. Ocjena filma ipak nije najviša.

Tomislav Čegir