Logika politike

Logika politike

Thomas Meyer, Mediokracija. Medijska kolonizacija politike, Politička misao, Zagreb, prev. Tomislav Martinović, Zagreb, 2003.

Masovni se mediji već dugo ne mogu promatrati kao relativno izdvojena dimenzija ili podsustav suvremenoga društva. Logika i ekonomija funkcioniranja masovnih medija te njihova dostupnost najširim slojevima stanovništva omogućili su im ne samo da postanu neizostavni i samorazumljiv dio društvene zbilje nego, što je mnogo važnije, da je oblikuju prema vlastitim mjerilima. Posljedice takve promijenjene uloge masovnih medija na politički sustav u demokratskom poretku, koji podrazumijeva autonoman prostor javnog informiranja, sporazumijevanja i kritičkoga prosuđivanja slobodnih građanki i građana o stvarima od općenita interesa, središnja je preokupacija teorijskoanalitičke studije Mediokracija. Medijska kolonizacija politike njemačkoga političkog teoretičara Thomasa Meyera.

Uz uspješan znanstveni rad (predstojnik je Studija političkih znanosti na Sveučilištu u Dortmundu), Meyer je poznat i po svojoj političkoj aktivnosti. Naime dugogodišnji je član SPD-a te akademski direktor SPD-ove Zaklade Friedrich Ebert. U posljednjih je deset godina objavio sedam knjiga, s područja političke kulture, političke komunikacije te komparativne socijalne demokracije. Našoj znanstvenoj i široj javnosti poznat je i zahvaljujući prijevodu knjige Transformacija političkog (Politička kultura, Zagreb, 2003).

Podsustavi društvenog sistema

Na osnovi sistemskog pristupa Meyer u knjizi Mediokiracija... razlikuje medijski i politički (demokratski) podsustav društvenog sistema te identificira njihove bitne karakteristike, pravila funkcioniranja i narav uzajamnog odnosa. Zanima ga koliko je danas nastajuća medijska demokracija u skladu s neporecivim legitimacijskim zahtjevima demokracije. Pritom medijsku demokraciju određuje kao »oblik tvorbe političke volje i donošenja odluka u kojemu jednu od presudnih pozicija u političkom procesu preuzimaju masovni mediji i njihova komunikacijska pravila«. Ona je, dakle presudno određena logikom funkcioniranja masovnih medija, njihovim pravilima prikazivanja i komercijalnom ovisnošću o trajnoj pozornosti što šire publike. Najvažnije pretpostavke postizanja medijske pažnje svode se na događajnost stvari, kratkotrajnost zbivanja, prostornu i političku blizinu promatraču, vrijednost iznenađenja informacije, konfliktnost događaja, veliku štetu ili posebne uspjehe te personalizaciju događaja. Ukoliko neka od pretpostavki nije zadovoljena, mediji će događaj naprosto inscenirati, tako da bude zanimljiv široj publici.

Ta pravila imaju bitne implikacije na specifičnu narav demokratskoga političkog sustava i procesa. Politika se naime odvija u trima dimenzijama: polity - temelji političke zajednice, institucije, pravne norme i običaji kao okvir političkog procesa; policy - rješavanje definiranih problema programima djelovanja te politics - provedba programa djelovanja, dinamika strukture djelovanja, u kojoj akteri unose u igru različite interese i pozivaju se na temelje legitimacije kako bi ishodili provedbu vlastitih programa. Ključni su akteri političkoga sustava političke stranke, koje artikuliraju i poopćavaju društvene interese, za provedbu, složenim postupkom formuliranih programa. S druge su strane intermedijarni akteri civilnoga društva (crkve, udruge), koji oblikuju javni prostor diskursa o problemima i čine potencijal pritiska za njihovo rješavanje. Osnovna je zadaća medija obavijestiti o ponuđenim programima, kao i o svakodnevnim problemima, događajima i aktivnostima od javnog interesa. No, oni danas sve češće proizvode puke inscenacije, ispražnjene od relevantnog sadržaja, koje zaokupljuju pozornost publike, ali ne pružaju uvid u stvarne političke procese, osnovu njihova vrednovanja i mogućnost orijentacije.

Inscenacija i samoinscenacija

Primjer za to jest potenciranje imidža političara, personality stories, rutinske snimke zgrada političkog predstavništa s uglednicima koji žurno ulaze i izlaze, ali i izvještaji o naizgled stvarnim političkim aktivnostima, kao npr. posjećivanje škola i druženje s njihovim učenicima i učiteljima od strane predsjednika ili premijera čija je vlada smanjila izdatke za školstvo, izvještaji sa stranačkih sabora iz kojih ne doznajemo ništa korisno ili »debatne emisije uglednika s bijednim brbljanjem«. Posljedica medijske inscenacije za politički sustav jest samoinscenacija, odnosno prilagođavanje političkih aktera zahtjevima medijskoga prezentizma. Pritom ipak valja istaknuti da je umjerena medijatizacija politike prednost za demokraciju, jer »temeljnim tonom napetosti, zabave i emocionalnog sudjelovanja može otvoriti pristup razumijevanju stvarnih konstelacija, koji bi inače ostao zatvoren većini. U tome je njen demokratski potencijal.« Inscenacija i samoinscenacija nisu, dakle nespojive s medijskim posredovanjem politike primjerenim demokratskom političkom poretku, ukoliko je u njima prepoznatljiv respektivni dio logike političkog, što god učinak medijskoga insceniranja napravio njezinim ostalim temama. Kao konačni kriterij razlikovanja provedbe političkih programa i njihova medijskoga prikazivanja, građankama i građanima ostaje vlastito neposredno iskustvo -prodor neriješenih političkih problema (nezaposlenosti, nasilja, ekološkog onešišćenja) u njihov svakodnevni život.

Meyer zaključuje kako logika politike pa i politička komunikacija ipak funkcioniraju i u medijskoj demokraciji, samo što izmiču općem opažanju. No, treba biti svjestan njezinih opasnosti. Ukoliko mediji proizvode samo prazne inscenacije bez relevantnih informacija, onemogućuju sposobnost kritičkoga prosuđivanja javnosti, vrednovanja politike i kontrole političkih odluka. Društvo zato mora iskoristiti sredstva kojima još može utjecati na medije: građanski forumi civilnog društva, društveno upravljanje medijskim sustavom, institucije profesionalne samokontrole ili medijska vijeća, itd. U protivnom, postoji opasnost nastajanja teatarske države novoga tipa s povratkom dvorske javnosti, u kojoj se jedino dužnosti i dužnosnici prikazuju na velikoj pozornici i arkanskom politikom, o kojoj prosječan građanin ne bi ništa korisno znao.

Domagoj Vujeva