Kruške i jabuke

Kruške i jabuke

Izložba zvučnoga imena neuspio je potez koji treba premostiti vrijeme između završene velike izložbe Rembrandtovih radova i za jesen najavljene izložbe Rubensovih djela

Ovogodišnja ljetna izložba u bečkoj Albertini pokazuje u usporedbi s lanjskom ljetnom izložbom hvalevrijedan napredak. Dok smo prošle godine na plakatima uzaludno tražili namjerno izostavljenu napomenu o izloženim faksimilima, ovoga ljeta straha nema. Gotovo sva od oko stotinu izloženih djela originali su iz 16. stoljeća. Eto čuda: novouređenoj je Albertini konačno pošlo za rukom ostvariti čistu grafičku izložbu koja se oslanja isključivo na kućni fundus, bez posudbi iz znamenitih europskih zbirki - bez prakse, dakle, na koju je direktor Schröder tako ponosan. Kad se već Sikstinskoj kapeli nije išlo na sjever, a Tondo Doni, jedina dovršena i očuvana Michelangelova slika na pokretnom nosiocu, nema običaj napuštati prostore galerije Uffizi u Firenci - Albertina se okrenula svome Michelangelu. Samo kako...

Čudan izbor talijanskih crteža

Lipnja 1501. Michelangelo se, nakon godina prvih rimskih uspjeha, vratio u Firencu - u grad u kojemu je crtež dosegao kultni status i obilježivši čitavu epohu. Iz razdoblja prije odlaska u Rim (1496) očuvane su tek kopije prema starijim majstorima: jedan takav list na izložbi doduše svjedoči o Michelangelovu ranom stilu, no prilično usamljeno i bez dostatnoga objašnjenja. Između 1501. i 1505. poznato je dovoljno intrigantnih scena iz firentinskog kulturnog života da bi se rekonstruirala priča o silovitom srazu različitih pogleda na umjetnost dvojice najvećih - Michelangela i Leonarda - te o njihovu direktnom rivalstvu pri izradi predložaka za najpoznatije prikaze bitaka u povijesti umjetnosti namijenjenih glasovitom Palazzo della Signoria. Nekoliko Michelangelovih studija (perom i kredom) nastalih oko 1504. na tri Albertinina lista povezano je s legendarnim, izgubljenim kartonom Bitke kod Cascine, pandanom Leonardovoj Bitci kod Anghiarija. Studija muškog akta i dvije studije ruke (recto), kao i studija muškog trupa s isprepletenim rukama (verso) nastale oko 1511. dio su pripremnih radova za tavanicu Sikstinske kapele, jednog od najznačajnijih i najmonumentalnijih projekata u povijesti umjetnosti. No, osim ovih crteža, na izložbi Michelangela predstavljaju još samo jedno Oplakivanje Krista (oko 1530), jedan predložak za kompoziciju Pietá (oko 1530-1536) i jedan list sa sjedećim ženskim aktovima (oko 1530-1536).

Dakako, od izložbe s naslovom Michelangelo i njegovo vrijeme ne očekuje se da bude monografska, ali svako objašnjenje čini se preslabim da bi opravdalo Albertinin slučaj. Tek nekolicina Michelangelovih crteža trebala bi predstavljati osnovu čitave izložbe i pobrinuti se za njezin lajtmotiv, kako saznajemo u predgovoru kataloga (A. Schröder). Michelangelo je prema njemu glavni lik izložbe zbog utjecaja koji je njegov opus izvršio na suvremenike. Dakle, kvaka je u naslovu koji implicira nešto posve drugo. Albertina je ustvari napravila čudan izbor talijanskih crteža iz vlastita fundusa, nastalih u Michelangelovu vremenu. Tvrdnja da se u izabranim primjerima može iščitati razvoj crteža - prije svega akta - u rukama velikoga majstora, njegovih sljedbenika i štovatelja uopće nije potvrđena na samoj izložbi. Jedno je nešto tvrditi, a sasvim je drugo to i pokazati. Drukčije rečeno, zbrajati kruške i jabuke nije posve nemoguće, ali nema baš ni previše smisla.

Broj posjetitelja kao argument

Oko trideset Rafaelovih crteža, od Madone s mogranjem (oko 1504) i aktova iz prvoga desetljeća 16. stoljeća, preko studija za freske u vatikanskoj Stanza della Segnatura (oko 1511) i onih za Stanza dell’Incendio del Borgo (oko 1514), do studija-predložaka i kartona (1518-1520) za kompoziciju poznate rimske Transfiguracije moglo je biti okosnicom logičnije i kunsthistoričarski osmišljenije izložbe. No, zamišljeni uvid u ostale crtačke opuse Michelangelova vremena bio je izlika za upotrebu zvučnoga mamca za publiku i omogućio je izbor u koji su uključeni, većinom pojedinačnim crtežom ili nekolicinom grafika, i Marcantonio Raimondi, Francesco Francia, Raffaelino del Garbo, Fra Bartolomeo, Ugo da Carpi, Correggio, Pordenone, Bernardino Luini, Francesco Bonsignori, Bartolomeo Veneto, Andrea del Sarto, Parmigianino, Rosso Fiorentino, Perino del Vaga, Polidoro da Caravaggio, Giulio Romano, Francesco Primaticcio, Niccolň dell’ Abate, Domenico Beccafumi, Baccio Bandinelli, Giorgio Vasari, Francesco Salviati i Daniele da Volterra. Izložba je s neznatnim izmjenama već bila postavljena u Veneciji (Peggy Guggenheim Collection), a ponovno će izmijenjena i u Bilbao (Guggenheim Museum).

Priznajmo, veze koje se spominju nisu izmišljotina: u Rafaelovim crtežima iz firentinskog razdoblja ima motiva preuzetih iz Michelangelova kiparskog opusa, a točno je i da se u Firenci sprijateljio s Fra Bartolomeom s čijim je koloritom eksperimentirao. Stoji i da je Michelangelo u Bologni upoznao Francesca Franciu, čiji je učenik Marcantonio Raimondi radio s Rafaelom. Moguće je i da je Raimondi u Bologni sreo i samog Michelangela, koji je mogao utjecati na njegov boravak u Firenci, i sve tako redom... ali nisu li svi ti odnosi previše komplicirani da bi se osvijetlili uz pomoć fragmenata bez uvjerljivih utjecaja i veza, s površnim tekstovima na zidnim legendama i s potpuno izdvojenim tematskim cjelinama (portret)?

A argumenti? Naravno, oni nisu nužni kad je jedino mjerilo uspješnog poslovanja kuće u kakvu se Albertina pretvorila - broj posjetitelja. Izložba zvučnoga imena neuspio je potez koji treba premostiti vrijeme između velike proljetne izložbe Rembrandtovih radova i za jesen najavljene izložbe Rubensovih djela. Potonjom izložbom Albertina kani preduhitriti suradnju nekih bečkih muzeja na projektu Rubensove godine koji će javnosti, kako se očekuje, biti predstavljen oko Božića.

Iz Beča Libuše Jirsak