Kipareva Olimpija

Kipareva Olimpija

Pet je ljubavi presudno utjecalo na Meštrovićev život i djelo: Olimpija, Ruža, Ružena, Marija i Olga. Prva je bila romantična ljubav, druga intelektualna i umjetnička, treća senzualna, četvrta lirska, a peta pretežno obiteljska. O svojoj tragičnoj ljubavi on nikada nije nikome govorio, pa se ona ne spominje ni u jednoj njegovoj biografiji. Ona nam je poznata tek iz dva njegova pisma iz Beča ocu u Otavice 1903.

Sedamnaestogodišnji je Meštrović došao u Beč potkraj 1900. godine.

Mladi se Ivan Meštrović prvo vrijeme u Beču osjećao osamljeno. Osim svojega kućedomaćina Sykore i njegova dva sina, nikoga drugoga nije poznavao. Kolege će steći tek upisom na Umjetničku akademiju, a i tada se držao dosta odvojeno od društva i inače živa i veseloga bečkoga života. Učenje, čitanje, obilaženje muzeja i galerija, a pogotovo neumorni rad, u potpunosti su zauzimali svo njegovo vrijeme. Usto ga je u početku nepoznavanje, a zatim slabo poznavanje njemačkoga jezika, odvajalo od društva. Također osjećaj da je neuk, bez škola, još seljačić.

Stoga je shvatljivo da ga je prva ljubav koja mu se dogodila krajem 1902. i tijekom 1903. potpuno obuzela, a zatim i duboko potresla svojim tragičnim ishodom.

Pet je ljubavi presudno utjecalo na Meštrovićev život i djelo: Olimpija, Ruža, Ružena, Marija i Olga. Prva je bila romantična ljubav, druga intelektualna i umjetnička, treća senzualna, četvrta lirska, a peta pretežno obiteljska.

Ljubav sačuvana u pismima

O svojoj tragičnoj ljubavi on nikada nije nikome govorio, pa se ona ne spominje ni u jednoj njegovoj biografiji. Ona nam je poznata tek iz dva njegova pisma iz Beča ocu u Otavice 1903.

21. ožujka 1903. (pogrešno: 93) pisao je ocu:

»...Šta si me pito da ti pišem o mojoj Olimpiji, to Ti mogu, ali samo toliko koliko i o opalu cvijeću, ali Ti nema da se za to ništa žalostiš. Ja sam ipak se žalovao tiho ali sada više ne. Ja ljubim umjetnost, s njom ću živjeti i tješiti se, istina je da ne mogu više tako plakati niti se smijati kako sam negda skupa s njom od dragosti plaka, tako da smo se oboj u suzam umivati mogli, a sami njesmo znali za što; bili smo oboj zdravi; dozvolila nam je majka da se sastanemo.

Bili smo skoro uvijek sami; te nam nije moglo ništa naum pasti izvan kad bi jedno drugo pogledalo, da si lice na lice metnemo; te da plačemo, a kamo sreće da smo i zadnju suzu srca iskapali; bili smo noć i dan skupa, a šta smo činili? plakali! Šta bi ja reko, njoj bi se činilo da to nije glas čovječji, nego nebeski, a tako i meni, pa zbilja čovjek si nije mogo misliti nju ženom, a gdje bi ovdje mogo se ženom zvati, a još manje činiti šta žene čine.

Gdje bi se mogo čovjek s vakim stvorom postati vjenčati od popa, kad nas vjenčava ljubav, koja nema ovoga smisla šta ima njihova. Naša ljubav je ova: plakat dok smo živi, a potom umrijeti bez ostanka.

A zašto smo plakali? Zato što smo znali da se nemoremo gledati na vijeke, a nemožemo činiti ono šta drugi ljudi čine. A eno je sada njoj sretnici srce izvodnilo, te se nemože ni na nogam držati, te mi piše ovako:

Dragi Ivane!

moje je srce otišlo (a kamo? za vašu ljubav); ja sam sada bez srca, te ne mogu ni na nogam stati, nego ti moram pisati na ležeć, ali nemoj srce plakati; ni ja nisam svoje prolila izvan samo na tvom obrazu. Mi nismo ko drugi ljudi; mi smo plakali od veselja, ali od boli ne. Moje je stanje ovako: noge su mi utrnule, tojest već su umrle, te mi majka gleda, kad ću izdahnuti. I ja se svaki čas nadam smrti, ali sam sretna; zaspat ću za uvijek misleć na te; tako ću poletit u tvoje nebo komu si me ti naučio, a slatko je to nebo, a potom će iz mene biti cvijeće!

Srce bi rekla da mi izvade te da ti ga pošalju, da ga ti sahraniš, ali šta će ti kad je već ko žuć, sama opna a ostalo je voda. Dakle, dragane moj, ako budem mogla pisat ću ti opet, ako ne budem mogla, a ono primi sad pozdrav za uvjek dok je svjeta u ovoj dolini suza. Nemoj plakati, opet ti kažem, nego kad mi dodješ na grob, sjedni se tiho i odpočini ljepo pa idi i nesustaj do vjeka.

Na polasku reci: to je moje! tu spava ona koja je mene ljubila! Sad slatki Ivane još jedan put ti si Bog moj; pomozi me da zaspem u Tvojoj ljubavi!

Tvoja uvjek Tvoja

Olimpija.

Ovo sam Ti preveo buduć, da sam nekidan list primio, a ti si mi zahtjevao da ti pišem o njoj. Evo vidiš, sada samo još ti fali glas, da je umrla; ali pa neka; ja više nemogu uopšte plakati niti tužiti. Molim te ostavimo tu stvar na stranu; ja sam vidim da je ova ljubav do ludosti, pa neka bude šta hoće...«

A dva mjeseca zatim, nakon još jednog pisma koje nije sačuvano:

»Dragi oče!

...ostalo sve što mi pišeš, a to je da se tješim. Ti znaš da sam toliko razuman i da ću se tješiti, jer mi ništa drugoga nepreostaje. Meni se čini da niesi razumio moje pismo, a to će biti zašto /jer/ je hitno napackano i predugo.

Naime, ja sam ti bio piso, da je umrla moja draga i nezaboravna Francusk/inj/a Olimpija koju sam ja toli ljubio, kao i ona mene, i da je umrla isto takvo za čudo na dva dana Slovenka Emica Krušićeva, koja je mene ljubila, a ja nju ne, jer se nemože sto puta ljubiti, ali mi je bilo žao zašto me spominjala i na zadnjem času svoje smrti kao i uvjek i opiso sam ti pismo njezina oca, a njoj sam položio vjenac za zahvalu na njezinoj ljubavi, a mojoj Olimpiji nijesam ništa; njoj neka budu moje suze vjencom.

Ja se tješim s mojom radnjom. Mene nevrieđaju vaše rječi da se tješim. To svakako, ali o drugoj sreći ne želim govoriti; ja sam sretan kad radim, a bit ću sretan kad me u grob metnu.«

Navedena pisma svjedoče o romantičnoj mladenačkoj ljubavi koja je tragično započela, a još se tragičnije završila. Plačljivi stil u duhu je Goetheovih pisama mladoga Werthera, koja su i tada izazivala suze čitatelja.

Inače, bilo je to doba simbolizma u literaturi, sa stalno prisutnim ljudskim tragedijama, nesretnim ljubavima, a posebice likom smrti, tako čestim motivom u tadašnjoj književnosti i likovnoj umjetnosti.

Činjenica je da se Meštrovićeva bolna ljubav prema mladoj Francuskinji Olimpiji izravno odrazila i na njegovim ranim skulpturama toga vremena: Prvoj ljubavi, Bolesnoj djevojci, Ljubavnicima, Na grobu mrtvih ideala i Posljednjem cjelovu.

Iako malena rasta, mladi je Meštrović bio likom privlačan mladić. Duga kosa, sanjarske oči, orlovski nos i pomodna odjeća umjetnika privlačili su žene u Beču, koji je inače tada, na prijelazu stoljeća, bio grad ne samo valcera, nego i razbuktalih strasti zorno odraženih u slikama Klimta, a pogotovo Schielea. »Bio je u mladosti jako simpatičan, rado sam ga imao - pričao je njegov bečki prijatelj, slikar Mirko Rački, - a još radije su ga imale ženske; jedna je glumica u novinama izjavila da je Buda, prorok, Krist, ne znam što još sve za nju bio...«

Po pričanju istoga Račkog, Meštrović je prije no što je upoznao svoju drugu veliku ljubav, Ružu Klein, bio zaljubljen u kćerku generala Tomičića, koja je studirala na bečkom Konzervatoriju. Njezin ga je otac, kao Dalmatinca, rado primao, ali kada je doznao za ljubav mladih, odbio ga je kao nepoželjna zeta-umjetnika. Kako Meštrović tada nije bio vješt u pisanju ljubavnih pisama, sastavljao mu ih je Mirko Rački u jednoj gostionici na periferiji Beča, koju su zvali mala gostionica.

*

Već sam naglasio da je teško objasniti Meštrovićevo stvaralaštvo bez poznavanja njegova javna, a osobito privatnoga života, jer su njegove skulpture, kao kod rijetko kojeg drugog kipara, vrlo često izravni odraz njegovih osobnih zbivanja, spoznaja i osjećaja.

Ljubav je u životu mladog čovjeka, pa i mladog umjetnika, presudan čimbenik života i djelovanja. Mladiću koji je iz sela izravno upao u velegrad, u početku bez društva i poznavanja jezika za društveno saobraćanje, usto s krajnje oskudnim sredstvima za život, koja mu nisu ni omogućavala društveni život mladih studenata, zabave, kavane i sl., prva su poznanstva, prva prijateljstva i prve ljubavi, bili presudni.

U pismima ocu, vidjeli smo, opisuje mladić svoju ljubavnu vezu s djevojkom Francuskinjom Olimpijom krajem 1902. i početkom 1903. godine, tragičan razvitak i još tragičniji završetak te intimne veze. On prisustvuje umiranju mlade djevojke od tuberkuloze, pa je shvatljivo da se tragična ljubav odrazila i u njegovu mladenačku stvaralaštvu.

Postoji jedno Poprsje djevojke, glava mlade žene s pletenicama u kosi, danas u privatnom vlasništvu u Zagrebu, navodno izvedeno u Beču 1901. Malo je vjerojatno da bi to mogao biti lik njegove Olimpije iz 1902, jer ga i Ćurčin u londonskoj Monografiji datira 1901, kada mladić još nije upoznao tu djevojku. Lice djevojke slično je Olimpijinom u skulpturi Posljednji cjelov.

Međutim, jedna druga skulptura izvedena u Beču 1902, navedena u Monografiji pod nazivom Ljubavnici (Lovers), zacijelo se odnosi na ljubav Ivana i Olimpije, ali nam je danas, nažalost, nepoznata, čak ni po fotografiji ili reprodukciji.

Potkraj 1902. proživljava mladić bolne dane i sate uz bolesnu, a doskora i umiruću Olimpiju. Tada modelira skulpturu Bolestnica. Poznajemo je po fotografiji iz Beča u Galeriji Meštrović. Mršavo bolesno lice nemoćno je oslonjeno na sklopljene ruke, zatvorenih očiju. Skulptura je rađena realistički, s ekspresivnošću boli i tuge.

Posljednji cjelov Olimpiji

Poznata nam je i druga Meštrovićeva skulptura nastala u Beču početkom 1903 (a ne 1902. kako se navodi u Monografiji), s nazivom Posljednji cjelov, danas u Atelijeru Meštrović u Zagrebu. (Zadnja brojka signature na skulpturi je nečitljiva). Ona je izravni odraz boli za umrlom djevojkom Olimpijom. Lik koji obuhvaća djevojčinu glavu nije Meštrovićev lik, nego Smrt koja je odnosi. Prema podacima Vere, kćeri Adele Milčinović, koja je posjedovala skulpturu, a kasnije je prodala Gliptoteci, kompozicija je bila namijenjena nadgrobnu spomeniku mlade djevojke preminule od tuberkuloze, ali nije poznato je li taj spomenik izveden. Jedan podatak iz Meštrovićevog pisma Andriji i Adeli Milčinović 1905. iz Beča upućuje da je skulptura tada ipak bila odlivena u bronci, bilo za nadgrobni spomenik pokojnice, bilo u drugu svrhu, možda namijenjena roditeljima pokojnice ili nekom bečkom kupcu. Piše im da je sadreni model u ljevača, pa će im ga darovati ako žele. Može se pretpostaviti da je model bio u ljevača s ciljem da se odlije u bronci.

Tragični motiv života i smrti bio je uobičajen u književnika, slikara i kipara na prijelazu stoljeća, osobito u skulpturama po grobljima, ali on je u Meštrovića odraz i literature koju je tada upravo gutao, najviše ruskih pisaca, posebice Dostojevskoga. Na onodobnoj fotografiji iz Beča, danas u Muzeju grada Splita, sâm je Meštrović još u Beču napisao na poleđini, na njemačkome: »Jedno od najranijih djela kada sam najviše čitao ruske autore.«

Plastično oblikovanje još je potpuno realističko, gotovo naturalističko, pod vidnim utjecajem Rodinove skulpture. Kao predložak ovoj posmrtnoj skulpturi iz 1903. poslužila je nešto ranija, Bolesnica, još za djevojčina života krajem 1902. godine.

U pismu ocu 1904. pisao je Meštrović da je na izložbi »Manesa« u Pragu, u prosincu 1903, izložio s uspjehom osam radova, a tri su skulpture bile reproducirane u jednoj češkoj knjizi, među kojima Mrtva ljubav i Bolesna... (vjerojatno djevojka; daljnji list pisma nedostaje). I ta se dva rada zacijelo odnose na smrt Olimpije, ukoliko jedan od njih nije istovjetan s Posljednjim cjelovom. Mrtvu ljubav i Bolesnicu spominje i Marušić u prikazu Meštrovićeve i Krizmanove izložbe u Beču 1904, dok se u popisu Meštrovićevih radova u londonskoj Monografiji ne spominju.

Malo će zatim Meštrović izraditi i skulpturu Tko ljubi umire, koja, bez sumnje, također govori o preminuloj djevojci.

Nedugo nakon Olimpijine smrti, potkraj 1903, sreće Ivan Meštrović Ružu Klein, pa se među njima odmah rađa žarka ljubav...

Duško Kečkemet