Vijenac 271

Književnost

Poezija

Kad sam bio poput suncokreta; Aleja usred svečanosti; U liftu

Poezija

Kad sam bio poput suncokreta

U meni ti - topline nema.

Nitko se meni još nije sam privukao,

tako da se u mene grije.


Starom čovjeku, danas mi je žao.

Htio sam grijati, trebalo mi je da se grijem,

nešto kao na onome suncu što nas rađa.


Umjesto toga, natezao sam se s razumom,

stalno misleći: ako se pobijedi njegova nemilost,

rodit će se toplina.

Sad znam da sam imao krivo.

Ljudska toplina je neki nepoznati dar, mimo svega,

nešto što se ne može izmisliti,

to s našom pameti veze nema,

a tko poriče razum, izaziva samo

rasap i ludilo


Što mogu sad, kad sam već unaprijed bio šepav.

Divio sam se Bogu i Povijesti, ručnom radu slikara,

klaustrima starih samostana, drevnim knjigama,

stablu i kamenu, moru i staklu, novim ljudskim kućama,

autu i zrakoplovu,

divio sam se ljuljanju žena u prolazu,

maloj djeci i malim psima,

jeftin do krajnosti, ah, tako sam htio

dogorjeti do pravog ljudskog stasa, nečeg tvrdog

što nas napokon neće izdati

pred nožem, pred plinskom komorom, pred izvršenjem

već propisane smrtne kazne, koja se zbiva odjednom,

kad nemamo ni pojma,

ali, zapravo,

mene se mijene svijeta nisu doticale:

meni je sve bilo kako je oduvijek bilo


Još nisu stigli reći ni A, a već odlaze.

Krasno se sad bavim čitanjem osmrtnica po novinama

i svaka mi je važna, to tako dođe svima,

samo još smrt čini nas ljudima


Jednom, zapitao sam svoju staru majku:

a što sjediš kod kuće, što ne odeš u grad,

na ulicu, tamo ljudi žive i umiru, piju svoju kavu,

tamo se rađa i nestaje sva tvoja muzika,

a odgovor je bio vrlo jednostavan:

ne idem, tamo više nikog ne poznam,

ni mene nitko ne zna,

što hoćeš, da im pričam kako je to sa mnom bilo,

a sve što je meni vrijedilo, ne vrijedi više ništa


Prozor, nebo, veliki vidik, grad; moj svečani večernji prizor,

pred kojim sjedim radostan. Gore, visoko,

u sumraku se javlja uvijek ista zvijezda,

tamo se skuplja sav smisao koji još nije izgovoren

i taj me vuče. Ne znam što je on,

ali me vuče i odan sam mu kao ženskom tijelu,

čekam na njegov znak i znam:

dublji je od svih naših naprava,

ljepši od svega što možemo smisliti

i naposljetku, neće mi ni lagati,

jer je potpuno čist i prebrisan.

Taj me je ionako uvijek k sebi vukao

u šuplje sate kada nisam znao

ni što ću s razumom, ni što je ta toplina

oko koje se toliko krvim; preostaje mi

još jedan njegov osmijeh, poput suncokreta

Aleja usred svečanosti

Kakvo čudno ljeto, sve zeleno od kiše

a pod stablima prolazim opet kao dijete

između sočnog cvata i surovosti


sav izvan sebe, stara jednostavnost života

i njegova čistoća, sve toliko nježno,

to se ne može podnijeti, tu treba puno snage


posve sam isključen, ne šaljem poruke

tipkama džepnih telefona, ne plivam

na noćnom valu informacija, ne obuhvaća me

nikakva druga važna stvarnost, sjeo sam na dno

i samo još gledam


to dijete koje će se izgubiti pod stablima

koje pamti u sebi sve stare zločine

koje još pamti svoje čisto središte


ali za vas je to tužno poput sprovoda


i tu se nema ništa dodati, ja tebi ili ti meni

i malo je toga što se još može reći

a da ne bude podlo: nestaj, dijete,


pod stablima u punoj krošnji,

u zelenilu koje te obuzima,

bez krivih strasti, u vedroj vedrini,

iza koje se nazire ona jaka svjetlost.

U liftu

stalno se ispovijedam

trudnim konobaricama i grobovima, državnim ustanovama,

zahodu i novinama, jako se ispovijedam


sam sebi, osjećam se kao žulj na peti

od vječno novih cipela, gušim prijatelje


razgovaram s ravnateljima svojih radnih mjesta

jednako kao s vrućim jutarnjim krumpirima

i svi sve znaju, svi guraju, nikoga

ne možeš više uhvatiti ni za riječ ni za rep, preživjet ćemo

jer se sve kovitla, a u tom vrtlogu

nađi ti svoju prvu riječ kojoj vjeruješ


nađi ti svoju Kinu sa 7 simetrija


i dok još sve to stoji u nekoj ravnoteži

između proizvodnje i potrošnje,

a poslije klanja i prije novog klanja,

ti, budalo, s kojom vitlaju kako im se sviđa


(ah, buš pisal kaj buš pisal,

škrabal, mrčil, itd.,)


sjeti se stvari što si ih zbilja doživio,

onoga što se ne može pokvariti,

gradova koje si ugledao, ljudi što si ih volio,

golemih smreka na Velebitu, konja na Papuku,

svog prvog Jadrana, svog hodanja po moru,

one djevojčice u parku

koju si zagrlio i više se niste htjeli rastati,

sve dok vas uvečer nisu naprasno razdvojili

oni koji se više ne sjećaju svojih prvih stvari,

nego im dan određuju stvarno ozbiljne namjere


pitaj se što je ostalo a da se pritom ne varaš,

što te to pribire i diže a što te ruši,

prestani vjerovati pametnim ljudima


jer čovjek doista postane kad se odrekne svega

i ostane sam na ničemu

i ne treba mu više drugog mišljenja


sav stara kupusara koju ne čitaju ni profesori,

sav smeće s kojim ne znaju što će

oni što doista nešto kane:

oprosti se s njima, s njihovim divnim mislima


Prođu dan i noć, a iza stvarnosti

otvaraju se uvijek po tri prostora,

u dvorani ogledala u koju si naglo upao,

u kojoj si protiv volje umnožen u tisuću primjeraka

koji se gube u beskraju:

čekaj da te iskopaju kao glinene vojnike,

zatrpane dubokim stoljećima od ljudskih očiju,


ali, ionako neće imati što iskopati:

u tome dizalu s tri ogledala, bio si samo kratki bljesak.

Nikica Petrak

Vijenac 271

271 - 22. srpnja 2004. | Arhiva

Klikni za povratak