Fatalna Tatjana

Fatalna Tatjana

Herb Ritts nije se sramio veličanja savršenstva od kojeg se prosječnom gledatelju može zavrtjeti u glavi

Nakon naporna pokušaja da u posljednjem vikendu obiđem Venecijski bijenale u ranu jesen 1988. sjeo sam u neki od slikovitih kafića u blizini Arsenala. Dok sam pokušavao srediti dojmove mnoštva umjetničkih doživljaja, pogled mi je odlutao na obližnji kiosk, s kojega me hipnotizirajućim pogledom privuklo lice žene s naslovnice nekog časopisa. Bio je to crno-bijeli portret Tatjane Patitz s koprenom preko lica na naslovnici britanskoga »Voguea«. Magnetska privlačnost te slike toliko me zarobila da sam odmah ustao i kupio časopis pokušavajući saznati tko je ta djevojka i tko je autor fotografije. Bila je riječ o Herbu Rittsu. Ljubav prema Tatjani i Rittsovu opusu u mom slučaju bila je ljubav na prvi pogled i, kada me ljudi pitaju što me privuklo svijetu mode uvijek se sjetim toga trenutka.

Počelo je s Gereom

Baš kao što sam se ja posve slučajno počeo zanimati za modnu fotografiju, i Herb Ritts se slučajno počeo njome baviti. Za razliku od većine kolega koji su strast prema tom poslu osjetili još u ranoj mladosti, Herb je nosio sa sobom fotografski aparat usput fotografirajući svoje prijatelje, ne razmišljajući mnogo da će mu taj hobi jednoga dana donijeti slavu i novac. Rođen je 1952. u zapadnom djelu Los Angelesa. Prvi susjed obitelji Ritts bio je Steve McQueen, koji je malom Herbu bio poput drugog oca i u čijim je motociklističkim bravurama kao dijete često uživao. Odrastajući u okruženju holivudskih glumaca i družeći se s njima od rane mladosti, nikada ih nije gledao očima obožavatelja, što mu je poslije kao fotografu pomoglo da stekne njihovo povjerenje. Zanimljiva je priča kako je zapravo shvatio da se počeo profesionalno baviti fotografijom. Jednom prigodom, kasnih sedamdesetih, kada se s prijateljem Richardom Gereom vozio autom, pukla im je guma i zatekli su se na benzinskoj postaji usred pustinje. Herb je imao fotoaparat i snimio je mladog Richarda u tom ambijentu, koji nam se danas čini poput pomno smišljene scenografije za neki film ili modni editorijal. Richard Gere tad još nije bio slavan i tek je te godine snimio prvi film. No, nakon uspjeha Američkog žigola ta je fotografija dospjela u »Vogue«, a Herba Rittsa uskoro su nazvali i predložili mu da za isti časopis snimi i Brooke Shields. Herb je tada radio u roditeljskoj tvrtki i nije se usudio priznati da nije profesionalni fotograf, no hrabro je prihvatio primamljivu ponudu.

Njegovim početničkim radovima posebno je bila oduševljena Franca Sozzani, danas glavna urednica talijanskog »Voguea«, a u to doba, početkom osamdesetih, urednica kultnoga talijanskog časopisa »Lei« u kojem je promovirala radove tadašnjih početnika, a danas najvećih fotografskih zvijezda: Brucea Webera, Petera Lindbergha i Stevena Meisela. U početku je Rittsa zaposlila kao fotografa za muški dio časopisa »Per lui«, pa se s početka Rittsove karijere najviše pamte erotizirane modne fotografije muškaraca i muški aktovi. Ubrzo je počeo i redovito raditi za »Vogue« u kojem se proslavio koliko modnom fotografijom toliko i portretima slavnih osoba.

Na upit čije mu je lice ostalo najviše u sjećanju, odgovorio je da je od manekenki najradije fotografirao Tatjanu Patitz, čije lice smatra divnim.

Elizabeth Taylor s ožiljkom

Zanimljivo je da njezin slavni portret s crnom koprenom koji krasi naslovnicu »Voguea« s početka teksta on sam smatra jednom od svojih najdražih fotografija. Upravo ta slika otvara veliki katalog u povodu posljednje retrospektivne izložbe otvorene za njegova života, u proljeće 2001. u pariškoj galeriji Fundacije Cartier za suvremenu umjetnost. Tatjanino lice personificira sve što je Ritts volio isticati u svom radu. Uvijek je preferirao slikati mistične žene snažnih crta lica i karaktera te karizmatične osobe. Njegove fotografije često prikazuju slavne osobe u teškim i vrlo intimnim trenucima, koji su rijetko dostupni profesionalnim fotografima. Po tome je svakako najpoznatiji portret Elizabeth Taylor nakon operacije tumora na mozgu sa još svježim postoperativnim ožiljkom na glavi.

Često su mu zamjerali da su mu fotografije odveć umjetne, da se bavi samo savršenim tijelima, promovira homoerotiku i eksploatira svoja poznanstva sa slavnima. Čak mu rad uspoređuju s fašistoidnom ikonografijom, jer zastrašujuće idealizirana tijela modela gotovo da dobivaju mitske konotacije, što je potencirano gotovo isključivom uporabom crno-bijele fotografije u njegovu opusu. Herb Ritts nije se sramio veličanja savršenstva od kojeg se prosječnom gledatelju može zavrtjeti u glavi. Uostalom, on nikada nije skrivao da se u svom radu podjednako nadahnjivao djelima klasika modne fotografije poput Horsta i Irvinga Penna, kao i kontroverznim radovima Roberta Mapplethorpa i Leni Rifenstahl. Zato i ne čudi da je upravo Ritts bio idealan fotograf u eri supermodela s kraja osamdesetih, kada se njegov estetski senzibilitet poklopio s nevjerovatno glamuroznom slikom koju je modni svijet pokušao odašiljati putem neponovljivih ljepotica tog doba, koje su upravo na fotografijama Herba Rittsa postajale nedodirljive i nestvarne poput holivudskih diva od prije pola stoljeća.

Veliki zaljubljenici u modnu fotografiju s nostalgijom se prisjećaju toga doba listajući današnje modne časopise. Nije slučajno da su jedino pred njegovom kamerom Cindy Crawford, Kim Basinger i Sharon Stone pristale gole pozirati za »Playboy«. Sama Cindy priznala je da sebe nikada nije doživljavala toliko lijepom kao kad je promatrala svoje slike koje je Herb Ritts načinio za taj magazin. Svaka njegova fotografija bila je čarolija i pokušaj da se svijet prikaže idealnim, bez obzira koliko to zvučalo utopistički. Herb Ritts pomogao nam je da gledajući njegove vizije tog savršenog svijeta barem nakratko pobjegnemo od zbilje zamišljajući da takav svijet doista negdje i postoji. Umro je od posljedica side 26. prosinca 2002.

Nenad Korkut