Europske šanse za jugoistok Europe

Europske šanse za jugoistok Europe

Uključivanjem novih zemalja Europska unija dokazala je da nije zatvoreni ekskluzivni klub i da je spremna čak riskirati uzimajući u svoje redove zemlje koje su po demokratskim tradicijama, karakteru nedavnih političkih sustava i stupnju razvijenosti daleko od većine sadašnjih članica EU

U nizu izjava čelnika Europske unije ističe se da je širenje Unije proces, što je, između ostaloga, potvrđeno i pozitivnim Avisom koji je Hrvatska dobila za započinjanje svog puta prema EU. Neki novi europski limesi trebali bi sada završiti na granicama Balkana, odnosno Jugoistoka Europe da bi se u daljoj budućnosti protegnuli sve do granica Rusije, čime bi EU nastavila svoj veliki pohod na Istok.

Ovoga trenutka Jugoistok Europe nalazi se u rasponu od zemalja kojima se najavljuje članstvo 2007. godine (Rumunjska i Bugarska), Hrvatska ima Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji, ali istodobno i Avis, Makedonija ima Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji, te Albanija, koja tek očekuje takav sporazum. Na kraju, tu su Bosna i Hercegovina te Srbija i Crna Gora, koje tek trebaju proći put dobivanja pozitivnoga mišljenja i onda ulaska u proces pregovora oko izrade Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji.

Raznolikost rješenja kojima su zemlje jugoistoka Europe stavljene u različite situacije vezana je, svakako, uz njihove interne odnose i pozicije, ali i procjene koje su izrađene u Bruxellesu. I tu je već na prvi pogled jasno da dominiraju politički motivi i da se pojedine zemlje vrednuju u skladu s političkim potrebama i željama EU, a da je ekonomski kriterij manje vrijedan. Uostalom, kako smo već istaknuli, EU nikomu ne jamči brzo ekonomsko niveliranje niti pak subvencioniranje dinamičnoga rasta, te se prema tome i Rumunjska i Bugarska sa svojim gospodarstvima, daleko slabijim i neorganiziranijim npr. od Hrvatske, mogu formalno naći ispred Hrvatske.

Islamski balast?

Europska unija imala je inače niz planova vezanih uz Jugoistok Europe, ali je očito da je na sastanku u Helsinkiju i poglavito u Solunu 2003. došlo do velika preokreta. Naime, pitanje da li držati te zemlje izvan EU ili pak otvoriti šansu za njihov ulazak riješeno je u korist njihova integriranja, što je svakako i utjecalo na ubrzavanje izrade studija i analiza koje sada omogućavaju da se zemlje Jugoistoka Europe spominju kao prvi sljedeći članovi EU.

Posebni je slučaj Turska, koja dugi niz godina ima status kandidata i koja tek očekuje zeleno svjetlo za započinjanje pregovora o svom članstvu. Koliko god na jednoj strani Amerika zagovara ulazak Turske, a tomu se pridružuju i neki europski političari, na drugoj strani još su snažni otpori koji kao zapreke spominju veličinu Turske, probleme u razvoju njezine demokracije, teškoće ekonomske naravi, ali uvijek u podsvijesti imajući na umu velike religijske i civilizacijske razlike. Ulazak pravoslavne Grčke i najava dolaska pravoslavne Bugarske i Rumunjske ne doživljavaju se kao neka opasnost, jer je riječ o kršćanskom krugu država, dok se za Tursku još svjesno ili podsvjesno ističe njezin tzv. islamski balast.

Međutim, ne treba zaboraviti da predugo čekanje na ulazak može biti i kontraproduktivno i da i turske proeuropske snage mogu biti potisnute od onih koji smatraju da upravo Turska može postati neka vrsta vođe na području nestabilnoga Bliskog istoka. To je ono čega se uporno boji američka politika, koja bi, svakako, Tursku htjela što prije vidjeti u Europi, svjesna opasnosti koje bi neko drugo tursko postavljanje moglo imati za čitavu regiju.

Rješavanje problema

Hrvatska je u specifičnim uvjetima uspjela izboriti vodeću poziciju na zapadnom Balkanu i približiti se tomu da kao jedina i prva zemlja postane kandidat. Tomu je, svakako, pogodovala razočaranost i nezadovoljstvo međunarodne zajednice razvojem političkih prilika u Srbiji i Crnoj Gori, te složeno stanje u ostalim zemljama zapadnog Balkana. U usporedbi s njima, Hrvatska se vidi kao zemlja koja je spremna rješavati naslijeđene probleme iz ratnih godina, koja je prihvatila suradnju s Haagom i koja s novom vladom uzima čvrst pravac prema euroatlantskim integracijama, ne kao ispraznu političku formulu, nego kao primarni sadržaj svoje politike.

Svi oni koji su se u Hrvatskoj bojali navodnih planova o stvaranju tzv. balkanske federacije i paket-aranžmana sada mogu odahnuti, jer je očito da je EU izravno znala ocijeniti doprinos pojedine zemlje i njezinu stvarnu europsku orijentaciju. Pritom, naravno, ne treba zaboraviti ni hrvatske rezultate na planu regionalne suradnje, gdje upravo nova hrvatska vlast daje snažan prinos u normalizaciji odnosa sa susjedima, izgradnji zone slobodne trgovine, otvaranju granica i stvaranju uvjeta da Hrvatska svojim primjerom, ali sada i iskustvom, pomogne ostalim zemljama u regiji da, također, jednoga dana uđu u EU. Samo realistična politika može se ponašati na takav način, vodeći računa ponajprije o svom nacionalnom interesu, koji je očigledno mnogo bolje postavljen ako je susjedstvo stabilno, smireno i prosperitetno, nego ako je riječ o nestabilnu okružju u kojem se ubrzo i stabilne točke mogu lako utopiti.

Stalnim isticanjem da je dobivanje Avisa prvi korak, hrvatska vlast istodobno pokazuje i razumijevanje procesa koji predstoje i svega onoga što će trebati napraviti u dugotrajnom procesu. Uz angažman svih vladinih i nevladinih snaga, uz punu transparentnost stajališta i ideja Hrvatska se može naći na dobro zacrtanu putu koji vodi u EU. Hoće li se to dogoditi 2007. ili 2009. i nije na kraju toliko važno kao činjenica da je proces uglavnom već započeo i da postoji jasna naznaka EU da će za nekoliko godina Hrvatska postati njezinom članicom.

Širenje kao trajan proces

Upravo o terminima ulaska u EU na raznim stranama jugoistoka Europe odavno se spekulira, uvijek imajući na umu vlastite interese i vlastita viđenja odnosa s Unijom. Nakon proširenja Unije, Centar za europsku politiku iz Bruxellesa, na čijem je čelu dr. Fraser Cameron, ponudio je sliku budućega širenja Unije. Ona jasno postavlja širenje kao trajan proces, imajući na umu mogućnosti Bruxellesa da apsorbira nove članice i da istodobno zaokružuje svoje granice. U toj analizi ističe se kao sigurno da će Rumunjska i Bugarska ući u EU 2007; Hrvatska, Norveška i Island ušle bi 2009; dok bi Švicarska, Turska i Makedonija mogle ući u EU 2012. godine. Tek 2020. EU bi se mogla popuniti novim članicama: Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom i Kosovom. Pet godina poslije, 2025, Bjelorusija, Moldavija i Ukrajina ušle bi u EU, čime bi i brojka članica EU narasla na 41 državu. Rusija bi, što zbog svoje želje, što zbog veličine, a i nespremnosti većine zemalja članica EU da je vide u svojim redovima, ostala izvan europske integracije, tražeći možda neke vlastite oblike povezivanja u neposrednom susjedstvu.

Za neke zemlje, koje kucaju na vrata EU, ta analiza može se doimati dobra i realna, drugima se može činiti kao predaleka vizija njihova uključivanja, no u svakom slučaju ovaj pogled može biti dobra ilustracija razmišljanja koja postoje u Bruxellesu. Iz njega je u svakom slučaju vidljivo da se razmišlja o širenju kao dugogodišnjem procesu, da će on ići sve do ruskih granica, da nema pojedinačnoga ulaska i da će, svakako, kao i do sada, biti važan čimbenik politički kriterij ocjene vrijednosti mjesta pojedine zemlje i regije.

Zemlje jugoistočne Europe, koliko god neke od njih ne mogu biti sretne svojim pozicioniranjem u Cameronovu scenariju, ipak mogu biti zadovoljne najavom da su uključene u proces nepovratno i da se sada od njihovih aktivnosti očekuje mogućnost ubrzavanja tog uključivanja. Primjer Hrvatske tu može također služiti kao dobar putokaz i kao ohrabrenje ostalim zemljama zapadnoga Balkana u njihovoj namjeri da ubrzaju ritam približavanja Bruxellesu.

Alternativa je samo u Uniji

Onima, pak, koji bi bili nezadovoljni takvim najavljenim tempom širenja EU ne ostaje, međutim, neka druga alternativa. Jednostavno za sve europske zemlje, pa čak i za prebogatu Švicarsku, alternativa je samo u Europskoj uniji, ako ne danas, a ono u skoroj budućnosti. Za razliku od nekih drugih formi nesmiljene globalizacije, EU ipak predstavlja globalizaciju koja vodi računa o prirodnom pravu, jednakosti i harmoniji interesa. Promatrano teorijski, to je do sada bila velika igra bez nultog rezultata u kojoj su svi profitirali na temelju prihvaćanja zajedničkih demokratskih vrijednosti. Istodobno, i Europska unija već je odavno najveća sigurnosna zajednica koja je eliminirala mogućnost sukoba i koja upravo svojim dosadašnjim primjerima predstavlja stalno nadahnuće i poticaj za sve zemlje koje se još ne nalaze u njezinim redovima.

Zemlje jugoistoka Europe imale su tu nesreću da su dijelom zbog svog socijalističkog nasljeđa, nepostojanja demokratskih tradicija i nacionalističkih ratova, bile stavljene u kategoriju zemalja koje su bile postrani od glavnine europskih procesa. Veliki val euroatlantskog širenja i NATO i EU zahvatio je Višegradsku skupinu, a sada i proširenu Vilniusku. Na redu je očito Balkan, bilo da ga se zove zapadnim ili pak onim pejorativnijim imenom, jugoistok Europe. Ulazak u Europu značit će izlazak iz crne rupe i bit će dokaz da se i ovaj dio Europe može uspješno pojaviti kao nova europska sastavnica. Optimistički nastrojeni analitičari iz toga bi mogli izvesti i zaključak da time prestaju postojati podjele na zapadni, istočni, južni i sjeverni europski dio i da zajedno s prvim zemljama članicama s jugoistoka Europe nastaje u pravom smislu riječi cjelovita Europa.

EU nije zatvoreni ekskluzivni klub

Uključivanjem novih zemalja Europska unija dokazala je da nije zatvoreni ekskluzivni klub i da je spremna čak riskirati uzimajući u svoje redove zemlje koje su po demokratskim tradicijama, karakteru nedavnih političkih sustava i stupnju razvijenosti daleko od većine sadašnjih članica EU. Neki analitičari već danas smatraju da je time čitav proces, a posebice nakana stvaranja sve tješnje Unije (ever closer Union), ugrožen, a pri tome, svakako, i usporen. No, čini se da planeri u Bruxellesu ne misle tako i da su određenim mehanizmima osigurali mogućnosti da se Unija širi, ali da to širenje ne ide na štetu realizacije velikog projekta. Na koji će način biti ostvaren konsenzus oko Europskog ustava, kako će izgledati slika utjecaja u sustavu odlučivanja unutar EU, neće li previše do izražaja dolaziti razlike između malih i velikih država, kako će izgledati proces stvaranja zajedničke vanjske i obrambene politike s tako velikom skupinom zemalja koje su još različitije od onog prijašnjeg sustava - sve su to samo neka pitanja na koja je sada, vjerojatno, nemoguće odgovoriti jasno i točno.

Ono što je pak sigurno odnosi se na tvrdnju da će proces širenja teći dalje, da će imati snažne zagovornike i da sasvim sigurno ulazak sadašnje skupine od deset članica ne znači nikakav kraj širenja. Ideja europskoga povezivanja sigurno će svojim primjerom i dostignućima zračiti i mnogo šire i bit će atraktivna za zemlje koje su na listi čekanja, ali i one druge koje u europskoj integraciji mogu nalaziti nadahnuće za djelovanje.

Radovan Vukadinović