Erotični whodunit

Erotični whodunit

Rezovi su po mnogočemu u startu obećavali intrigantan film: već po redateljičinu imenu, uvijek željno čekanu nastupu Jennifer Jason Leigh, ali i prvoj ulozi neporočne sveameričke miljenice Meg Ryan u kojoj se ona pretvara u neuglednu bad-girl (a o kojoj je svojevremeno razmišljala i Nicole Kidman). Ipak, u cjelini su razočarali. Sama Meg Ryan, iako ’obična’ i bez šminke, nije automatski postala ’dublja’ odnosno dobila na kredibilitetnoj glumačkoj težini, te ova rola (iako odigrana efektno) nikako ne spada u njene najbolje izvedbe. Nadalje, film ne funkcionira dramaturški. Naime, kroz iznenađujuće konvencionalan kostur slashera progovara o seksualno frustriranoj mladoj ženi, te je ključno pitanje što je redateljicu uopće privuklo tome scenariju. Možda je ovom već zamorno izrecikliranom žanru nastojala pridonijeti vlastitim žensko-erotskim, drugačijim senzibilitetom, gradeći zbivanja na nizovima suprotnosti - konfrontirajući prošlost i sadašnjost, poeziju i brutalna umorstva, intimno i lokalno. Ipak, klišeji su naprosto ’pojeli’ taj snoviti svijet, redateljičinu poruku pretvarajući u neželjenu opreku u kojoj seks i nasilje stoje kao naizgledno pokriće za ništavnu, bezbroj puta prežvakanu priču o serijskom ubojici.

Distrakcija intrigantnog

I sporedni likovi muškaraca, sugeriranih kao počinitelji zločina (Corneliusov bizaran interes za Johna Waynea Gacyja, opsesivni lik Kevina Bacona, sumnjiva tetovaža na policajcu Malloyu), ovdje kao da su prisilno i kao da redateljica ne zna što bi s njima, te kao takvi čine ozbiljnu distrakciju puno učinkovitijoj i potencijalno intrigantnijoj liniji radnje - onoj o psihi ranjive junakinje i njene neugasive čežnje za muškarcem; nadopunjavajućeg odnosa sa polusestrom (Jennifer Jason Leigh) kao i antagonistične i napete veze s policajcem (Mark Ruffalo u uvjerljivoj roli bezveznjaka), te je prava šteta da je razbijena transparentnim krimi-podzapletom. Krećući se prema finalu, pak, isti u gledatelju budi sve veću nevjericu, jer odbijajući povjerovati da je to ’taj tip filma’, finalno biva suočen s bolno ponižavajućim raspletom dostojnim najgorih whodunita, senzacionalističkih ’iznenađenja’.

Tako dobivamo artiš-triler u kojem je redateljica poznate motive, nažalost neuspješno, pokušala dovesti na neku vlastitu razinu promatranja i jedino što ju je u tom podržalo jest nagrađivana fotografija Dion Beebe - razdražljive, nefokusirane kompozicije, koja balansira između onog snovitog i grube stvarnosti polusvijeta.

Katarina Marić