Duh šume na asfaltu

Duh šume na asfaltu

Goran Samardžić, Šumski duh, Profil, Zagreb, 2004.

Goran Samardžić (Sarajevo, 1961), uz Damira Uzunovića, suvlasnik je kultne sarajevske (a odnedavno i mostarske) knjižare Buybook, knjižare koja je prva počela Sarajlijama i namjernicima nuditi knjige iz ex-YU zemalja. Objavivši knjigu za Profil učinio je još jedan presedan, kao bosanski autor odabrao je hrvatskog izdavača, izravno, mimo međunarodnih programa, kako je to bio slučaj s Ognjenom Spahićem. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li i ta praksa zaživjeti kao što je dijelom zaživjela i praksa uvoza knjiga iz Bosne te Srbije i Crne Gore. Isto tako, čini se da je hrvatsko izdavaštvo postalo najprestižnije u regiji.

Bilo jednom na ćošku

Šumski duh je peta Samardžićeva knjiga, a prethodna, zbirka priča Sikamora 1997. bila je proglašena za knjigu godine u Bosni i Hercegovini. Treba odmah reći da onaj tko mu je dodijelio nagradu ima dobar nos, a ako, kao pristojan član žirija, ima dioptriju, sigurno je dalekovidan.

Šumski duh knjiga je sastavljena od kratkih proznih dijelova, a legenda kaže da ju je Samardžić tako pisao iz praktičnih razloga: radeći u Buybooku, u trenucima bez posla na koljenima je ispisivao ulomke. E, pa neka mu dugo traju koljena!

Knjiga govori o mladim godinama stanovitoga Koste, za prijatelje Koleta, koji se formira na beogradskom asfaltu, služi JNA u Klani ponad Rijeke, a stjecajem okolnosti završi u sarajevskoj kotlini, u okruženju. Ako je ovo Bildungsroman, onda je sasvim jasno da, po Samardžiću, pojedinca ne oblikuje društvo, nego, isključivo, kvartovska ekipa. Naime, Samardžićev se junak formira isključivo na uličnom ćošku, alias zidiću.

Tamo je koncentriran cijeli njihov svijet. Tu se skupljaju prijatelji, a to su u doba individualne neizdiferenciranosti generacijski pripadnici istog spola. Ono što grupu veže nisu zajednički interesi ni senzibiliteti, nego bliskost nastala na, zapravo, mladenačko-romantičarskoj uopćenosti i generacijsko-biološkoj sličnosti. Ta družba, da ne kažemo gang, ima sve ono što je čini izdvojenom od ostatka društva: svoj teritorij - spomenuti ćošak koji se i obilježava pljuvanjem - antagoniste - protivničku, sasvim istu ekipu s drugog ćoška - simboličko natjecanje u uzajamnom vrijeđanju, kakvu-takvu hijerarhiju, ratnička imena odnosno nadimke, interes za ženke nošen hormonalnom plimom u porastu i - tajnu. Ovaj put to je za mlade mužjake iznimno opasna, a tim učinkovitija, tajna: gotovo svi stekli su seksualno iskustvo s homoseksualcem, koji bi, eh da nije peder, također bio član družbe.

Refleksivni boksač

I, to je sve. Na džungli asfalta ožiljke na mladoj duši ne ostavljaju ni obitelj, ni škola, ni faks, ni mutna šira zajednica, ni vojska. Ništa. Sva zbilja stjerana je u jedan kut, tj. ćošak, odrasta se s onu stranu dobra i zla, narcistički, što će praktično reći više u zlu negoli na ničijoj zemlji.

No, onda se sanje o ženki ostvare i mačistu Koletu dogodi se ljubav, strastvena, tjelesna, ovisnička, ona koja ispituje granice privrženosti i u kojoj se ne ide u perverziju samo zato »da se ne uplaši dosade«. Tako bi to išlo u beskonačnost, jer ljudi se teško mijenjaju, mijenja ih tek, suptilna ili brutalna, viša sila, za razliku od vremena. A vremena budu takva da se Kole nađe u okupiranom Sarajevu i pridruži se braniteljima, bez velikih dvojbi i lamentacija, jer je to jedini logičan izbor. Uokolo je smrt, ni tragična, ni uzvišena, naprosto smrt, ona s kojom se ne bi moglo živjeti i s kojom se ne bi moglo boriti da te još impresionira. Ovdje, u okružju smrti, roman i počinje i završava.

Samardžićevi likovi duboko su nedjelatni i takvi, uvjeren sam, najbolje objašnjavaju fenomen ratnika koji se dogodio. Da su njegovi junaci bili s druge strane fronte borili bi se za tu stranu, jer rat je bio više nešto kao trend i refleks nego svjesna odluka utemeljena na višestoljetnoj mržnji.

Tvrdoća momaka s ulice najbolje se ogleda u dijalozima koji su uvijek nadmetanje, a kondenzat i lajtmotiv im je odgovor na pitanje šta: Štap ti u dupe.

Samardžićeva je proza od početka do kraja zbijena kao mišić, a najbolja je u najklasičnijim tehnikama i figurama: njegove su poredbe majstorske. Zamjedbe su odreda fine, istočnjački tendiraju mudrosti, često su naizgled paradoksalne, ali s obzirom na fokalizaciju tough pripovjedača itekako logične. Šumski duh s asfalta voli refleksivnost, a dugo je trenirao boks. Šarm toga spoja lako je dokučiti. Zapanjit će vas i nokautirati.

Kruno Lokotar