Dokumentaristički zaokret

Dokumentaristički zaokret

Kvalitativni vrhunac drugoga dijela selekcije, koja obilazi druge vruće zone Trećega svijeta, zasigurno čini Barefoot to Herat, film o siročadi u izbjegličkim logorima Afganistana. Iskazi izgladnjele i promrzle djece bez roditelja beznadni su i potresni

Osim konkurencije kratkog i dugometražnog filma/videa i novih medija, na koje stručna javnost (osobito razmažena kritika) redovito ne trza, Splitski filmski festival u devetom je izdanju obećavao i uglavnom prikazao mnogo alternativnih i atraktivnih priloga: ciklus cjelovečernjih dokumentaraca o bluesu s potpisom (Scorsese, Eastwood, Wenders, Figgis i ostali), selektivnu retrospektivu Aleksandra Sokurova i ovogodišnjeg laureata Stana Brakhagea, filmove o filmu (Slika/Image), dokumentarni program (Forum) i igrani (Fokus), itd, itd. Malobrojni znatiželjnici koji su, unatoč novom vrelom terminu, organizacijskim nesporazumima i pretrpanom programu, stigli zaviriti u malo od svega, mogli su zapaziti kako festival alternative, osim kalendara i (radnog) i gledateljskog raspoloženja, lagano mijenja i profil, diktiran svjetskim trendovima.

Tako, barem do sada, dokumentarac, a osobito politički, nije bio važna kategorija ovoga festivala, koji je od početka skloniji eksperimentu, videu i novim medijima. No, čini se da je toj vrsti filma u ovom murovskom trenutku teško odoljeti. Toj trenutačnoj slabosti možemo zahvaliti relativno zanimljiv, premda ne i odveć artistički inovativan dokumentarni Forum, selekciju koja je poput kontraplana, kako ga definira Godardova Naša glazba, prikazana u natjecateljskom dijelu programa i kontrapunktirana planu - eksperimentu i fikciji.

Dokumentarni portreti Bliskog istoka

Prvi politički kamen na festivalu, bacio je Oliver Stone. Vrućim palestinsko-izraelskim duelom, uz posredovanje tjelesno i duhovno sveprisutnog redatelja, selekciju Forum s bjelodanim fokusom na Bliski istok otvorio je njegov film Persona non grata. Premda su Stoneovi filmovi često indikatori američkih političkih raspoloženja, kroničar novije povijesti Pentagona u fikcionalnom formatu ovdje se potrudio da svojom prisutnošću na objema zaraćenim stranama i razgovorima s njihovim predstavnicima (Arafatom, Sharonom, palestinskim ratnicima), izvuče što više neuvijenih iskaza, njima objasni narav sukoba i sugerira njegovu nerješivu perspektivu. Američka/Stoneova raspoloženja čitaju se, dakako, između dinamičnih redaka otvorenog dokumenta u kojem se Arafat kurtoazno smješka, a Sharon i Peres otvoreno ispovijedaju sumnju i nevjericu u mogućnost izmirenja s drugom stranom.

Bliskoistočno kuglanje doživjelo je na festivalu i svojevrsne nastavke s drugim (i antiameričkim) prizvucima. Portretirajući vozača taksi-kombija koji prevozi sve vrste putnika opasnim pograničnim zonama grada, katkada stavljajući na kocku i njihov i vlastiti život, redatelj filma Ford Transit Hany Abu-Assad slaže uzbudljiv i napet, mozaičan i nadasve duhovit dokumentarni portret Palestine i Palestinaca. Poneki iskazi anketiranih putnika mogu se činiti unaprijed aranžiranima i izrežiranima, ali ono što vidimo i čujemo u tom filmu, katkada nabrijano jakim protuameričkim i protuizraelskim tonovima, djeluje bezazlenije od doslovnog (dječjeg) kamenovanja neprijatelja i svjedočanstava u filmu Line Halvorsen Kamen je bačen. Trojica palestinskih dječaka iz izbjegličkoga logora pred njezinom kamerom prije svega pokazuju kako dulja izloženost vojnoj okupaciji, oružju i ratnoj propagandi može kobno utjecati na dječje stavove i ponašanja, ali i pristup redatelja. Napokon, da je taj dio svijeta, ma s koje ga strane gledali, daleko od Edena, pokazuje i izraelski Garden Adija Barasha i Ruthie Shatz, jednogodišnjim praćenjem i razgovorima s dvojicom izraelskih prijestupnika zatečenih u Gardenu - okupljalištu prostitutki, homoseksualaca i narkodilera. Politički tonovi zamijenjeni su socijalnima, a prevladavajuća metoda direktnoga filma repetitivnom Gardenu daje stanovitu neposrednost.

Kvalitativni vrhunci

Kvalitativni vrhunac drugoga dijela selekcije, koja obilazi druge vruće zone Trećega svijeta, zasigurno čini Barefoot to Herat, film o siročadi u izbjegličkim logorima Afganistana. Iskazi izgladnjele i promrzle djece bez roditelja beznadni su i potresni, a iranski redatelj Majid Majidi sugestivno ih podcrtava dojmljivim poetskim akcentima, koji su svojstveni i njegovim igranim filmovima poput Djece raja.

Jednako su emotivno poticajne ispovijedi ljudi koji su 1994. preživjeli genocid u Ruandi, a vizualno zastrašujući prizori iz masovnih grobnica u Keepers of Memory Erica Kabere, iako je sam film dosta televizičan. No, jednako zanimljiva svjedočenja ostarjelele Koreanke koja je kao djevojka tijekom japanske okupacije bila seksualna ropkinja, u japanskom filmu Arirantouge wo koete Takashija Itoha, ne zadovoljavaju, nažalost, ni televizijski standard.

Genocid, točnije holokaust, tek je jedna od povijesnih dionica srednjoeuropske autoceste koju je dao izgraditi Hitler, a kamerom je obilazi Lech Kowalski u filmu On Hitler’s Highway. Umjesto vagona smrti, nacističkih i ruskih tenkova, sada je ona prolazište i stjecište prostitutki i drugih otpadnika, a redatelj kao da se ne može odlučiti što ga više zanima: politička povijest ili socijalna margina postkomunizma.

U tome je svakako bila izričitija Zrinka Matijević-Veličan u Pešćenopolisu, premda su ’građani’ zamišljenoga polisa, smještena na zemljopisnom i socijalnom rubu Zagreba, ostali nerealiziranim junacima potencijalne dokudrame, u dokumentarnom Forumu zanimljivih i aktualnih tema, ali kolebljivih umjetničkih dosega.

Diana Nenadić