Dio mozaika u nastanku

Dio mozaika u nastanku

Branko Kostelnik, Moj život je novi val, Fraktura, Zaprešić, 2004.

I nakon više od četvrt stoljeća od njegove pojave, fenomen novoga vala i dalje zadivljuje. Potpuno opravdano, s obzirom da je riječ o jedinom trenutku kada se domaća rock-scena približila svjetskoj. Obilježavanje obljetnice, započeto prigodnim novinskim člancima i koncertima u zagrebačkoj Tvornici, a nastavljeno Mirkovićevim dokumentarcem i knjigom, nastavak dobiva ovom knjigom novinara, publicista i glazbenika Branka Kostelnika.

Pred nama je zapravo zbirka dvadesetak intervjua s dionicima glazbene novovalne scene, koje je autor već obavio u različitim tiskovinama. Ono što se čitatelju nameće već od prvih nekoliko intervjua jest nepobitna činjenica da autor vrlo dobro barata faktografijom, da ima svoje poprilično određeno stajalište prema zbivanjima i važnosti pojedinih sudionika (slagali se mi s njim ili ne, svejedno) te kulturološko-fenomenološku analitičnost.

U želji da materijalu da strukturu primjerenu knjizi, Kostelnik se odlučio za kronološku metodu, svrstavajući aktere prema početku njihova djelovanja - od 1977. do 1982, naglašavajući da je, po njegovu mišljenju, 1985. godina kraja novoga vala (otuda, upitno uvršteni Laibach i Videosex, a zašto ne Animatori, U škripcu i sl.). Vremensko određivanje kraja novog vala vrlo je teško zbog činjenice da se on polako rasplinjavao i raspršivao u druge oblike, pa tu odluku ostavljamo upitnom.

Glazbeni dio novoga vala

Osnovna ideja knjige vrlo je lijepo vidljiva: preduvjet definitivnog raspada državih autoriteta, isticanje vrijednosti glazbene komponente novoga vala i njegovih autora te golem utjecaj na sljedeće generacije domaćih autora. Prigovor autoru može biti i tretman pojma novi val isključivo kao glazbenoga pokreta koji je, premda najvažniji, tek jedna od komponenta fenomena koji se širio i na druga područja (novinarstvo, fotografija, strip), od čega je, u nekim od razgovora, spomenuto tek novinarstvo. Osim toga, dio intervjua, tematski i opsegom, nije u potpunosti kompatibilan (očit primjer neadekvatna razgovora sa Stublićem). Dvojben je i autorov jednak (analitičan) pristup svakom intervjuiranom (bez obzira na njihovo značenje, autorske i intelektualne potencijale), primjeren tek dijelu njih. Tu, prije svega, mislimo na Tomca (Pankrti), Kocijančića (Paraf), Divljana (Idoli) i Gojkovića (Električni orgazam), koji su dodatno i anegdotalno (ovdje se pridružuje i Leiner) vrlo zanimljivi čitatelju. Ti su intervjui, istodobno, i najvredniji dio knjige, što je bolji poznavatelj novoga vala i mogao očekivati.

Potpuno razočarava mjesto koje autor dodjeljuje (razumljivo s obzirom na Kostelnikovu fascinaciju umjetnošću i performansom) precijenjenom Rundeku (paradoksalna izjava o »onima koji su se pokušali priheftati uz novi trend i onih koji su to nosili u sebi«), kao i prevelik prostor posvećen fantastu Bogoviću (Prljavo kazalište) i njegovim maštarijama o tome kako je on izumio punk i ska prije engleskih glazbenika i bio glavni katalizator koji je uobličavao Hourine ideje. Sveukupno, treba cijeniti napor autora, bez obzira na obostrano žaljenje, kako autora, tako i čitatelja, da nije uspio intervjuirati neke iznimno važne likove (Sacher, Štulić i, u međuvremenu, preminuli, a mi bismo dodali još i Vidmara, Juričića, Stančića i Škaricu). Usprkos lošoj pripremi knjige i očitu izdavanju na brzinu (nepostojeća lektura i korektura potpisana sa: Fraktura), riječ je o vrlo čitljivu i iznimno zanimljivu izdanju znalačkog autora i vrijednu prilogu sveobuhvatnom pregledu fenomena novoga vala, koji će se, čini se, morati stvarati u hodu, metodom mozaika.

Velimir Cindrić