Diktatura lijepoga

Diktatura lijepoga

Portret nije toliko vjerno predstavljanje koliko živo ocrtavanje, zoran prikaz neke ličnosti, njezina karaktera. A upravo to nedostaje Hoykinim fotografijama

Mozaik knjiga nedavno je objavila knjigu fotografija Damira Hoyke Celebrity Fair, a izlazak knjige popratila je i istoimena izložba u Muzeju za umjetnost i obrt. U sredini u kojoj je svaka knjiga fotografija domaćeg autora rijetkost i pravi događaj i ovaj izdavački pothvat zavređuje pohvale. U knjizi je sabrano nešto više od 170 fotografija hrvatskih medijski poznatih osoba: pjevača, glazbenika, glumaca i televizijskih voditelja, velikim dijelom nastalih po narudžbi za naslovnicu novinskoga priloga s TV-programom.

Naslov knjige podsjeća na djelo W. M. Thackeraya, Vanity Fair, A Novel without a Hero (Vašar taštine, roman bez glavnog junaka) iz sredine 19. stoljeća, u kojoj autor daje satirički prikaz engleskoga građanskog i aristokratskog društva, dakle vrha ondašnje društvene ljestvice. Druga asocijacija koju naslov priziva jest popularni časopis »Vanity Fair«, koji, u sustavu vrijednosti koje promoviraju mediji, također govori o ljudima s vrha društvene skale. I Hoykine fotografije u ovoj knjizi, u okvirima vrijednosti nastalih socijalnim raslojavanjem i bujanjem popularnih (žutih) tiskovina i TV-stanica, predstavljaju svijet hrvatske društvene i medijske vrhuške, izborom portretiranih osoba i pristupom temi te načinom snimanja / obrade fotografija.

Poznato je da su od samih početaka fotografije ljudi iz svijeta politike, književnosti i umjetnosti, vladari i filozofi pohrlili na portretiranje. Barbey d’Aurevilly tada je (1867), između ostaloga komentirao: »To je glazba ušima samoljublja.« Uskoro je stvorena i potreba za portretima poznatih, čemu se oni nisu protivili smatrajući da će portreti znatno pridonijeti njihovu ugledu. Fotografski studiji postali su unosnim poslom. A fotografi su, da bi dobili na važnosti i da bi ih se tretiralo kao velike stvaraoce, poradili na svom izgledu ne bi li izgledali artistički.

Fotografski studiji smatrani su hramovima fotografije, bili su luksuzni i dostupni samo odabranima. Ta se tradicija nastavila do danas: obični ljudi portrete izrađuju u studijima fotografa obrtnika ili na automatima, a poznati u atelijerima fotografa umjetnika. A u doba proliferacije vizualnih medija i njihove neprestane gladi za novim imenima i fotografijama poznatih, najtraženije su fotografije sportaša, TV-zvijezda, modela, glumaca i pjevača.

Paradigma celebrity-fotografije može se primijeniti i na Hoykin rad. Koliko se god u naslovu knjige može iščitati određena ironija, nje u knjizi nema, odnosno ona ne problematizira ni koncept popularnosti, ni utjecaj medija ili pojedinih zvijezda, dapače afirmira zvjezdani sustav iz kojeg proizlazi. Već i sam fotografov potpis (njegovo prezime) pretvoreno je u svojevrstan celebrity-logo.

Šminkeri i retušeri

Dakako, moramo imati na umu da su fotografije nastale za naslovnicu časopisa koji ima jasnu funkciju - predstavljanje protagonista TV-emisija i medijskih zbivanja te privlačenje čitatelja i u tom kontekstu one izvrsno funkcioniraju: atraktivne su, štosne, ali i brzopotrošne. Stoga u knjizi, na okupu, do izražaja dolaze njihovi nedostaci. Sve su fotografije snimane u kontroliranim prostornim i svjetlosnim uvjetima, uz naknadne intervencije u računalu. Većina je osoba prošla kroz ruke šminkera ili je retuširana, tako da nalikuju jedni drugima. Portretirane osobe podređene su diktatu lijepoga (naravno u okvirima pojedinačnih mogućnosti): besprijekorna su tena, bez podočnjaka, sa strogo kontroliranim borama... Stoga se u knjizi ponavlja ono što je za prvobitnu namjenu tih portreta bilo normalno - brzo se konzumiraju. No ovdje je to njihova slabost. Portret nije toliko vjerno predstavljanje koliko živo ocrtavanje, zoran prikaz neke ličnosti, njezina karaktera. A upravo to Hoykinim fotografijama nedostaje. Iako u pogovoru knjige fotograf kaže da je pokušao istaknuti individualnost portretiranih i izvući ih iz kalupa i streotipova, čini mi se da ih je stavio u svoj kalup i pridodao im neku vizualnu dosjetku ili predmet poput ikonografskog atributa. Tako se likovi međusobno razlikuju na pojavnoj razini, a ne po karakteru koji bi nam fotograf trebao posredovati. Izdvajanjem osoba iz njihove okoline u studio portretirane osobe na stanovit način postaju simboli sebe samih, a na fotografu je da sebi (možda i njima samima) i budućoj publici otkrije kakve su. Podređujući portretirane ponajprije svojoj zamisli, Hoyka ne iskorištava neograničene mogućnosti koje nudi fotografija što proizlazi iz uspostavljanja istinske i otvorene dvostrane komunikacije između fotografa i modela.

Markita Franulić