Digitalac

Znate li vi uopće što je digitalac? Tim se nazivom u našem nakladništvu označava knjiga koja je načinjena u samo jednom ili dva primjerka. Nemojte se ništa čuditi, to je moguće i to je plod suvremene tehnologije: sad postoje takvi pisači (dakako, digitalni) na kojima možete isprintati tekst tako da izgleda posve isto kao da je otisnut na tiskarskom stroju, a ti će vam strojevi odmah i uvezati to što su ispisali. Možete, dakle, i sami načiniti knjigu. I, nakladnici ih doista i proizvode, osobito za razne komisije koje dodjeljuju lovu za nakladničke projekte: pošalju te digitalce povjerenstvu, ono odobri novac, a prava knjiga poslije ili izađe ili ne izađe.

A ipak, premda se izdavači najviše služe tom blagodati, ja sam uvjeren da digitalac nisu izmislili oni, nego pisci: njima digitalac najviše treba, on je njima neka vrsta spasa u njihovim svakovrsnim stvaralačkim mukama. Znam, teza je prilično smiona, ali tako je sa svim velikim idejama. Zato ću nastojati da je što uvjerljivije objasnim.

A da bih to mogao, moram započeti od jednoga pisca. Taj je pisac Ernest Hemingway: jednom sam negdje čitao njegovu ispovijed o tome kako piše svoje knjige, i ta me ispovijed impresionirala. Nije me impresionirala ni opisom nastanka ideja ni opisom gradnje likova, nego opisom tehničkoga, izvedbenog dijela posla. Hemingway je naime odlučno ustvrdio kako uvijek piše rukom. A još je zanimljivije obrazloženje: strojem pisan tekst - kaže pisac - ima to svojstvo da nekako otvrdne, postane definitivan, nepromjenljiv, pa je teško u njega dirati i nešto u njemu popravljati; rukom pisan tekst, naprotiv, posve je podatan za poboljšanja.

Često sam se sjećao te piščeve izjave onda kad sam stao i sam pisati knjige i kad sam ih počeo davati ljudima na čitanje. Tada sam se uvjerio da Hemingway nije imao posve pravo: jer, ni strojopis nije sasvim definitivan, nego je on nekakva srednja faza koja je još rilično podložna intervencijama, ako ne piščevim, a onda svakako intervencijama čitatelja koje je pisac zamolio za mišljenje.

Ovako je, naime, bilo: kad sam počeo pisati, ja sam svoje tekstove bilježio najprije rukom, a potom ih prepisivao na stroju. Strojopis bih davao prijateljima na čitanje, a oni bi mi onda stavljali svoje pimjedbe. I, tih je primjedaba svagda bilo mnogo: od malih, stilskih sugestija, pa do takvih koje bi tražile da se cijela knjiga iznova napiše. A kad bi knjiga izašla, još bih se više začudio: prigovori što sam ih dobio za rukopis bili su uvijek mnogo dalekosežniji i bolniji nego prigovori što sam ih dobio za gotovu knjigu.

Zato sam, kod sljedeće knjige, načinio mali eksperiment. Nisam dao rukopis na čitanje onim prijateljima koji su mi za prethodnu knjigu prigovarali, a dao sam ga onima koji prethodnu knjigu nisu čitali u rukopisu. I, što se dogodilo? Oni žestoki kritičari, koji su mi prije gotovo sugerirali da od listova rukopisa pravim avione, sad jedva da su imali kakvu primjedbicu na gotovu knjigu. Oni, naprotiv, koji su prethodnu knjigu čitali samo kad je bila otisnuta, i nisu ništa prigovarali, sad su se nad rukopisom posve raspomamili, pa me zasuli kritičkim opaskama i korisnim sugestijama.

Ukratko, ispadalo je ovako: nije nimalo nevažno čita li čovjek jedan isti tekst napisan na stroju, ili ga čita otisnut u knjizi. U prvom slučaju, čitatelj doživljava taj tekst kao nešto sirovo, podložno promjeni, i zato vidi u njemu sve moguće nedostatke. Dapače, uhvati ga tada nekakva bjesomučnost i želja za popravljanjem, pa će mu se učiniti da u tekstu ne valja ni ono što je u njemu nedvojbeno dobro. A kad se jednom isti taj tekst otisne u knjizi, svi nedostaci nestaju kao rukom odneseni, i nitko ih od onih žestokih kritičara više ne vidi.

Prema tome, već sam oblik knjige - već sama činjenica da su listovi ušiveni u svezak i opremljeni koricama - daje tekstu nekakav autoritet. I ne samo autoritet, daje mu i kvalitetu, čini ga boljim i vrednijim. Onako, otprilike, kao kad nekoga zabavnog pjevača slušate uživo ili preko mikrofona: kad ga slušate izravno, njegov vam se glas ne čini bogznašto, pa biste mu možda bili skloni staviti i nekakve zamjerke, a čim se taj glas propusti kroz elektronske naprave, on odjednom dobiva boju, identitet, i eto vam Sinatre. Važan je glas, ali važan je i mikrofon. Tako je nekako i s knjigama: kad se rukopis podvrgne prikladnoj tehnologiji, on dobiva neke kvalitete koje prije nije imao. A to je važno nakladnicima, pa zato rukopisu daju oblik knjige prije nego što ga pošalju pred komisiju koja dodjeljuje pare.

Ali, ustvrdio sam prije da su pravi izumitelji digitalca pisci, a ne nakladnici. Nadam se da je sad jasno zašto je tako. Piscima je, naime, još važnije nego nakladnicima da im tekst dobije težinu i autoritet. A u isto vrijeme, njima je potrebno i da čuju mišljenje prijatelja i znanaca prije nego što svoje djelo definitivno puste u svijet. I, potrebno im je da to mišljenje bude trezveno, a ne određeno onom manijom ispravljanja koja svakoga hvata nad rukopisom. Tako su se onda dosjetili digitalca.

Ne znam, doduše, kako su riješili tehničku stranu cijele stvari, je li se možda našao nekakav inženjer koji je ujedno bio i pisac. Znam samo da im je ideja morala doći iz povijesti, jer taj se isti proces već jedanput odigrao, nekada davno. Najprije su ljudi, naime, pisali na dugim papirima koje su motali u svitke, a onda su se dosjetili da svitke uobliče u knjige i opreme ih koricama. Već su tada otkrili da upravo taj oblik daje tekstu autoritet, pa ga čini pogodnim za vječnost.