Čudnovati kljunaš

Od Hrvatskoga sabora do Jutarnje propovijedi Živka Kustića

Mogla bih početi onom biblijskom (Lk 23, 34): »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine« (a ni što govore). Naši saborski zastupnici nabacuju se jedni na druge svakovrsnim blatom, a onda i riječima za koje - pokazalo se - ne znaju što zapravo znače. Potom im (inventivni kakvi već jesu) pridaju neka svoja (zamišljena) značenja. Pa kad jedan počne, drugi zdušno domeću. A don Živko Kustić piše li, piše o svemu i svačemu, no kako razumije to što piše, razotkriva on sam. Žao mi ga je. Ipak je on već čovjek u godinama, pa što mu treba da se izvrgava ruglu i podsmijehu? Zaogrnut svećeničkim habitom i dostojanstvom, jasno je da u polupismenoj naciji uživa neupitan autoritet. Sve što napiše, narod (onaj tanki sloj koji još nešto čita) uglavnom prima zdravo za gotovo. A ja, čitajući njegovu kolumnu Saborska zoologija (Jutarnji list, 5. lipnja 2004), što dalje sve češće mislim zašto taj čovjek ne posluša već jednom onu latinsku: Si tacuisses, philosophus mansisses?! Dio teksta koji ga potpuno diskreditira (i kao novinara, a u jednoj njegovoj knjizi pročitala sam da je pohađao i neki prirodoslovni studij) glasi: »Naši su sabornici ipak obrazovani ljudi. Kad počeše jedni druge častiti životinjskim imenima nisu se spustili na razinu domaće stoke, nego pokazaše poznavanje rijetkih životinjskih vrsta. Š...š Najprije nisam shvatio zašto bi narodni izabranik nekoga usporedio s kljunašem čudnovatim. Onda vidjeh u Enciklopediji da su kljunaši životinje koje imaju samo jedan tjelesni otvor koji im služi kao usta i kao stražnjica (istaknula N. O.). Očito nam je dotični sabornik zoološki obrazovan, ali je to ipak tužna usporedba.« Da, tužna je. To je ujedno i jedino u čemu se s gospodinom Kustićem slažem. Ostalo je, naime, toliko netočno da žalim čovjeka koji takvo što uopće može napisati. Kaže da je o kljunašu pročitao u Enciklopediji (kojoj, zaboga!). Naime, enciklopedija (ako se ne napiše puni naslov) može biti i vrsta knjige (kao rječnik, priručnik, savjetnik i sl.) - i tada se piše malim početnim slovom. Napisana ovako, veliki slovom, a bez ’nastavka’ naziva - ne znači ništa. Dakle, već je i izvor na koji se gospodin Kustić poziva manjkav. Potom odaje priznanje ’zoološki obrazovanom saborniku’, čime još jednom pokazuje i vlastitu neukost. A tek sadržaj! Autorovo ’objašnjenje’ kako kljunašima jedan jedini tjelesni otvor služi kao usta i kao stražnjica pokazuje da ne razumije ama baš ništa od onoga o čemu piše. Zamišljanje životinje koja na isti otvor jede i prazni se rezultiralo bi zacijelo nekom novom apokaliptičnom nemani. Kad već nije sam provjeravao o čemu piše, evo mu male ljetne dopisne škole prirodopisa!

Najprimitivniji sisavac

Čudnovati kljunaš(zove se, naime, tako, a ne kljunaš čudnovati) pripada redu najprimitivnijih sisavaca koji se razmnožavaju ležući 1-2 jaja mekane kožaste opne u jazbine duge od 5 do 30 m. Nakon jednomjesečne trudnoće ženka jaja grije 10 dana, a pošto se mladi izlegnu, doji ih u jazbini 3-4 mjeseca. Živi samo u slatkim vodama istočne Australije i na Tasmaniji. Kljunaš se ističe ustima u obliku pačjega kljuna, kretanjem poput gmaza i sploštenim, gotovo ljuskavim repom, poput dabrova. Kljun kojim traži hranu vrlo je osjetljiv i na dodir i na električne signale što ih proizvode mišići njegova vodenoga plijena. Pripada jednootvorima (monotremata), kod kojih se probavni, mokraćni i reproduktivni sustav otvaraju u zajednički prostor - kloaku - koja završava jednim otvorom (grč. monas, jedan; trZma, otvor). Dakle, čudnovati kljunaš, kao ni druge životinje koje imaju kloaku (neke ribe, svi vodozemci, gmazovi i ptice) ne hrani se na taj otvor, nego na usta (ptice kroz kljun). U engleskom jeziku ta se životinja zove Duck-Billed Platypus, što zorno govori o njezinu izgledu: duck, patka; bill, kljun; platypus, grč. platus, ravan, plosnat + grč. poús, noga. I latinsko ime - Ornithorhynchus anatinus - otkriva aluziju na izgled: grč. ornis, ornithos, ptica; rhunkhos, kljun; lat. anas, anatis, patka; sufiks -inus znači poput, na način (ovdje patke). Plosnat kljun toliko je izražen da je u hrvatskom jeziku bio presudan za ime. Sama riječ kljun poznata je još iz prasl. *kl’un/kl’uv, glagoli *kl’unÔti/kl’vati, kljuvati, kljucati, udarati kljunom, Üto je vjerojatno izvedeno iz ie. baze *kleu, kvaka, ruÞica, zakrivljen komad drveta, a znaÞi i tuµi takvim oru­em ili dijelom tijela. Iz istoga je izvora grÞ. klZis, lat. clavis, stvnjem. sluzzil, njem. Schl³ssel, kljuÞ; schliessen, zatvoriti, zakleniti.

Sada kada smo apsolvirali kljunaÜev otvor za hranjenje, posvetimo se onom za pra×njenje (i ÜtoÜta drugo). To je, rekoh, kloaka, hrvatski neÞisnica. Za izluÞivanje sadr×aja crijeva dobro pogo­eno ime. No kloaku su, osim ×ivotinja, poznavali i neki drevni gradovi, npr. Rim. Cloaca maxima bila je ondje glavni kanal za odvo­enje neÞistoµa. Mnoga naÜa naseljena mjesta joÜ ni danas nemaju kanalizaciju. Kloaka (lat. cloaca) i medicinski je naziv - kod upale kosti fistula koja zaudara. A ima i preneseno znaÞenje: sabiraliÜte prljavÜtine, druÜtveni talog, nemoralna sredina, ono Üto je u druÜtvu ’zadnje od zadnjega’. Dakle, uvijek se uz kloaku vezuje neÜto smrdljivo, neÞisto. No ni jedno stvorenje nije sazdano tako da jede, da se prazni i razmno×ava na ISTI otvor, pa po tome nije ’poznat’ ni Þudnovati kljunaÜ, usprkos svojim ’tumaÞima enciklopedijskoga znanja i obrazovanja’. PoÞela sam u biblijskom tonu, pa µu tako i zavrÜiti: ╗Kada biste bar znali Üutjeti, mudrost biste svoju pokazali!½ (Job 13, 5). Kad veµ ne znate ili neµete provjeriti ono o Þemu piÜete.