Čovjek u Brodu!!!

Čovjek u Brodu!!!

Napisao sam jednom da je Branko Ružić svojim djelima i načinom života a nadasve znatiželjom svojstvenom djetetu prkosio smrti te da je frenetničnom ljubavlju prema životu naposljetku na nju i zaboravio. A zaboravu smrti pridonosi i ova galerija u Slavonskom Brodu i sve oko nje grije životom, a ne samo uspomenom.

Jer ona nije spremnica i nekropola ili memorijalni centar posvećen dovršenom opusu, nego otvoreno saborište različitosti, živi prostor duha koji je jednom junačkom i mučeničkom gradu i svima nama u trenucima najvećih kušnji vratio nadu.

»Oko nas je svijet. Po njemu kruži naš pogled i sve se odražava u oku... Osjetio sam da dijete mora živjeti u uvjerenju da je slobodno, ali ja nisam bio slobodan«, napisao je davne 1959. kipar Branko Ružić u jednom od ponajboljih priručnika likovnoga odgoja. A vlastitu je slobodu stjecao sporo i mučno. U zreloj dobi shvaća da mu slikarstvo nije sudbina. Uostalom, prvo je djetinjstvo proboravio uz radionicu svojega djeda limara (vratio je dug Limarom I iz 1958, a potom i Limarom II iz 1960). Godine 1940. upisuje se na arhitekturu, zatim na Povijest umjetnosti i konačno na Akademiju likovnih umjetnosti, na odjel kiparstva. Na čuđenje svojeg profesora odgovara da nije kipar. Stoga odlazi na četverogodišnji studij slikarstva kod prof. Marina Tartaglie. Od 1948. stječe naslov akademskoga slikara, da bi 1953. prihvatio mjesto profesora na Učiteljskoj školi u Zagrebu. Volio je raditi s djecom. Rad neopterećen znanjem, naučenim, naviknutim. Kao i kod velikih pedagoga na Bauhausu koji su odbijali ispravljati radove djece i Ružić je govorio da svako dijete ima pravo na svoj izraz i da djecu ne treba učiti, nego uklanjati zabrane.

Potom je, da stvar dovrši i sve ne ostane samo na njegovim riječima, napisao knjigu Djeca crtaju (Školska knjiga, Zagreb 1959).

Čvrsta odluka za kiparstvo

Njegovoj odluci da se posveti kiparstvu (zapravo vrati njemu) ne smetaju ni velike slikarske izložbe na kojima sudjeluje ni dobre kritike koje ga prate. U samoći samostana u Šarengradu propituje sebe. Njegova je odluka čvrsta. Crtanju, slikanju i pisanju svaka čast. Na redu je kiparstvo. Odmah napravi glavu Oca (1956) i od tada se naziva kiparem. Slijede stipendije, putovanja, upoznavanja (London, Stonehendge, Henry Moore), a ubrzo i prva samostalna izložba u Zagrebu, u Slavonskom Brodu, potom Forma viva u Portorožu. Rovinjskoj likovnoj koloniji i krugu umjetnika pridonosi svim svojim snagama. Godine 1964. na XXXII. bijenalu u Veneciji od Međunarodnog žirija dobiva drugu nagradu za skulpturu (prva je pripala Zoltanu Kamenyju). Prvu i drugu za slikarstvo dijele Rauschenberg i De Soto. Dobro društvo!

Teme su mu bile obične. To su blizine svakodnevnih stvari, za koje nisu trebale nikakve teorije niti revolucije. Odnosno, on je kipar revolucionarnih Volova i Majmuna. Čak i Svinja! Počeo je više nego sretno Ocem (1956), i Limarem, potom Čovjekom bez krila (1961) - i simbolom modernizma cijele njegove generacije - Cézanneom I (1962). Rano je spoznao što skulptura treba biti; čvrsta zbijena masa bez narativnih priraslica. Oblik jasan i čvrst u svoj elementarnoj zgusnutosti.

»Sve je skulptura«! - najviše je korištena rečenica potekla iz usta Branka Ružića, koja ni nakon mnogih ponavljanja nije postala izlizanom; još manje suvišnom. Tu rečenicu nitko ne propušta citirati. S njom kao popudbinom i s nekim ključem koji otvara mudra vrata svi pokušavaju zaroniti i donijeti istinite vijesti iz dubine njegova arhetipskoga, elementarnoga, a opet slojevita oblika, koji govori o materijalnom i nematerijalnom organskom i anorganskom, tvrdom i mekom, tekućem i krutom. Doista, od svega je znao stvoriti čvrst oblik. Od seoskoga dvorišta - skulptura, od prijateljske riječi - skuptura, od preleta ptice - skulptura, od mosta ili rijeke - skulptura, od grada - skulptura, od arhitekture - skulptura, od slikarstva - skulptura, od jeseni - skulptura, od loše slutnje - skulptura, od ulice - skulptura... U komprimaciji svojstva sve proliveno i tekuće moglo se staviti natrag u bocu. Štoviše »u litrenu bocu stale su dvije litre« (Ružić). Naglašavao je sposobnost intuitivnoga kondenziranja pomognutoga elementarnošću i rudimentarnošću oblika. Na tom putu i ranoromanička plastika u Rudinama kraj Požege i Stonehedge (koji je posjetio 1959) naznačeni su »katalizatorima Ružićeve intuitivne poetike« (B. Mesinger). A arhitektualnost sklopa svake njegove skulpture ostala je uvijek vidljiva i često isticana. Katedrala, Tvrđava, Svjetionik, Dvorac, Korablja potvrđivali su stabilnost oblika i njegovu legendarnu bliskost s iskustvom. A utjecali su na njega i fragmenti; konzole, dovratnici, miljokazi, utori, istaci, kamene klupe, spomenici pučkog života, nadasve ranjene površine, brazde i utori, gropovi i izbočine oblika. Deformacije nije shaćao ekcesom, nego naravima oblika. Izvanjsku nepravilnost unutrašnjom pravilnošću! Sve je iskustvo mnogih ljudi i prošlih vremena (rana romanika, pučka umjetnost, Henry Moore itd.) ugradio u djelo i u svoju individualnost, koja je, kako kaže najbolji tumač Ružićevih koraka Mladen Pejaković, »nezamisliva izvan tradicije i izvan suvremenih događaja«.

Čudesni prostor atelijera

Njegov je prostor atelijera u Voćarskoj postao tijesan za bića koja je stvarao. Kako se u u njemu od mnoštva oblika i života nije više moglo disati, sjetio se (zapravo ga nikada i nije zaboravio) rodnoga Slavonskog Broda. Sve više ga je (još tamo od 1989) zaokupljala misao da najbolja svoja djela daruje rodnome gradu. Prvi se koraci čine u najtežim ratnim trenucima. Naime, Gradsko poglavarstvo i Branko Ružić sklapaju 1993. ugovor o Donaciji Branka i Julije Ružić. I tako je Branko Ružić ponajbolja svoja djela utovario na brod svojega djetinjstva i na tu teglenicu postavio i djela svojih prijatelja i znanaca, bivših studenata i kolega. Tako je atelijer nakrcan do vrha, u kojem je ljudsko stopalo jedva nalazilo mjesto, ostalo pustim. A kako se Ružić protivio ideji da to bude puka memorijalna zbirka i kako je zagovarao ideju žive ustanove, osniva se i posebna cjelina s djelima hrvatskih kipara i slikara. Uređeni prostori zapadnoga kavalira barokne tvrđave koji su započeli 1998. otvorili su svoja vrata 15. lipnja ove godine i zbirka Ružićevih djela i njegovih suvremenika zasjala je zadivljujuće i nažalost u hrvatskom prostoru osamljenički. Jer brojne donacije hrvatskih umjetnika i danas dugo i predugo čekaju da ih zadesi slična sretna sudbina.

A šezdesetak njegovih prijatelja kipara, od Janeša, kojemu su svi stvorovi i oblici odmjereni dlanom ruke Bakićeva portreta upravo njega, Branka Ružića iz 1946, označavaju prvu kronologiju u kojoj se zrcali kamena Kožarićeva glava, Radovanijevi i Sabolićevi portreti, Bahorićevo slobodno rasprostiranje forme, humorni Bourekov lik i Jakićeva tehnološka životinja. U toj zbirci imena i oblika njedre se i djela jednostavne terakotne golotinje (Ćular, Stahov, Vuco, Alikadić, Babić), posebice onih koji poput Ružića nastoje poništiti napeti odnos tradicije i suvremenosti, modernoga i prošloga vremena formom koja se odrekla narativnosti, ali ne i modernih atributa jednostavnosti (Blažević, Buble Dragojević). Tu su i novi kiparski konstruktivisti čistih površina i mekih bridova formi (Bogdanić, Jančić, Stošić, Trogrlić, Štimac, Hraste, Gašparić), organička skulptura J. Diminića, djela glasnika egzistencijalnih ponora (Michieli, Gračan), Vulasova jedra, Džamonjine materične i zrnate enformelne strukture, djela jednostavna sklopa (Rašić, N. Radić), perforacija i defloracija oblika (Drinković). Tu su i obnovitelji i pioniri nove plastičke i svjetlosne (kinetičke) osjetljivosti (Srnec. Picelj, Richter), kao i sjajna generacija kratkotrajne Akademije primijenjene umjetnosti (Pejaković, Lončarić, Bourek, Lipovac). Tu su i njegovi susjedi iz ulice muza (Ela i Ivan Lesiak i kozmička Milena Lah, i J. Poljan), supružnici i kiparski osobenjaci (I. Oreb i M. Karlavaris). Tu je i djelo M. Mijića s naglašenim interesom za puno i prazno, djela K. Kovačića, Mikulina, T. Ostoje, B. Milenkovića, R. Petrića, V. Radoičića, Junakovića, Žanić... i drugih, a ovdje možda nepravedno nespomenutih. A ako bih osobno potražio ponajbolje djelo unutar cijele cjele zbirke, našao bih ga u Violinistici Slavka Kopača (1980, u aluminiju) koji je zadivljujući primjer lirizma i ikone; meke strogosti i rudimentarne rafiniranosti.

Potreba za strožim kriterijima

Očito, pomno odabrani i seriozniji izbor u kiparstvu nije u potpunosti zahvatio i slikarski dio ove darovane priče. Mislim na djela slikara koja su se nezasluženo umiješala među vrijedna djela. Darovanu se stoga na ovom mjestu trebalo gledati u zube!! Treba se malo i začuditi vidjevši na jednom mjestu i u blizini primjere vrhunskih djela hrvatske suvremene umjetnosti uz djela darovanna nedvojbeno u dobroj vjeri i srcem, ali nažalost bez ukusa i vrijednosti. Jer pored Perića, Murtića, Jelavića, Jurića, Knifera, kakva smisla imaju djela koja tek činom darovanja sugeriraju jednakost svih i svega?! Čovjek oštra i istančana ukusa, jakih kriterija poput Branka Ružića, zasluživao bi da se jasnije naglasi njegov vlastiti izbor kada je svojedobno obilazeći atelijere i imajući dobar uvid u stvari probrao ponajbolja djela svojih kolega i učenika. Sve naknadne, prigodne ili manje-više slučajne akvizicije razvodnjavaju jezgrovitost Ružićeva kriterija. Uostalom, Ružićeva zbirka i galerija ima pravo na strože kriterije tim prije što je i sam Branko Ružić dobro osjećao razliku između prave i krive stvari. Najsretnijim dijelom te cjeline svakako su djela njemu bliskih generacijskih kolega (Perić, Bratanić, Hegedušić, N Lovrenčić, Reiser, Murtić, Parać, Kinert, Seder, Šebalji i drugih poput Biffela, N. Kavurić Kurtović, Kesera. Šuteja, Vuličevića), ali i mlađih kolega (Jurić, Artuković, Juričić, Budicin, Vrkljan, Martek, Novak, Vilić i drugih)

Nije tražio nadahnuće u konvencionalnom, uobičajenom smislu. Bio je uvijek u stanju povišene osjetljivosti, u stanju latentne nadahnutosti. Nije iščekivao čuda niti sretne trenutke objave; kretao je u potragu za njima. Bio je tvorcem čuda. Znao je dar iznenađenja zadržati i običnim i svakodnevnim stvarima dati obrise čuda. Zadivljen životom i njegovim oblicima, umiješan u život, stvarao ga je iznovice i neumorno. A njegovu nemirnu narav može ilustrirati nesretni događaj (automobilska nesreća) u kojemu je gotovo izgubio život. U bolesničkoj postelji, jedva mičući prstima, stvarao je u mekom podatnom materijalu papira i ljepila brojna svoja djela (dostatno i za dvije poveće izložbe), koja ni po ničemu nisu zaostajala za onima koja su bila plodom njegova slobodnoga kretanja i ophoda oko skulpture i mase.

Iznimka od sudbine donacija

Sudbina donacija u Hrvatskoj tužna je. Ružićeva je više iznimka. Njezinom sretnom završetku treba zahvaliti umjetniku i njegovoj Juliji, ali i brojnim pojedincima (neumornom Predragu Golu i Mladenu Pejakoviću) i dakako gradskim ocima i majkama, službenicima i samu gradu, koji je prigrlio bogatu ostavštinu svojega sugrađanina. Ratom opustošena, psihološki i ljudski izranjavana sredina koja je stenjala pod granatama što su dolijetale preko rijeke smogla je snage upravo u tim najtežim vremenima prosanjati i dosanjati san i povratiti gradu kulturni identitet kojemu su obnovljeno krilo Tvrđe i galerija Branko Ružić pravi svjetionici na putu kulturnije, uljuđenije i bolje Hrvatske.

Napisao sam jednom da je Branko Ružić svojim djelima i načinom života a nadasve znatiželjom svojstvenom djetetu prkosio smrti te da je frenetničnom ljubavlju prema životu naposljetku na nju i zaboravio. A zaboravu smrti pridonosi i ova galerija u Slavonskom Brodu i sve oko nje grije životom, a ne samo uspomenom. Jer ona nije spremnica i nekropola ili memorijalni centar posvećen dovršenom opusu, nego otvoreno saborište različitosti, živi prostor duha koji je jednom junačkom i mučeničkom gradu i svima nama u trenucima najvećih kušnji vratio nadu.

Pa i pjesnik Miroslav S. Mađer u pjesmi Atelier u Voćarskoj svjedoči da je smrt Branka Ružića nepostojeći čin.

Atelijer u Voćarskoj

B. Ružiću u spomen

Ne znam sve te umjetničke ruke

gdje se kriju od terakote, drva, papira.

U tom tihom gnijezdu gdje sanjaju luke

Ja vidim igru od nemira...

Polako izlaze ljudi, polako mačke, kuće, ptice

iz tih otjelovljenih udruga tvari.

Gledam duboko iz sna najavljeno lice

A oko mene hrpe čudesnih stvari.

Ustvari - još uvijek tinja dječakova nada

na obrazima crteža, mapa, gvaša.

A duboki su korijeni i sela, i grada.

Sve je tu svjetlost naša.

Sad jako osjećam taj bogati duševni pir

i nježno upijam dah povijesti ine.

Kao da i ja sadim taj kreativni vir

Taj koji me u visine vine...

Šetam, a zapravo samo stojim i postojim

Gledam - a stalno njišem neviđena tijela.

I hvatam konce, držim igle, hvatam gestu

kao da samo ljepotom brojim

i slušam glazbu s nebeskih čela...

I na kraju...

Pogled na uređeno zapadno barokno krilo Tvrđave u Slavonskom Brodu kao da diskretno ukazuje na narav Ružićeve skulpture. Doista, nije riječ samo o vizualnoj sugestiji i bliskosti formi nego o gotovo zajedničkoj genetici zdanja i skulpture. Poput Ružićevih rasprostrtih mački i katedrala, i ovo pročelje s lukovima kao da otkriva osobine i narav Ružićevih oblika.

Ive Šimat Banov