Bijele, podatne kokice

Bijele, podatne kokice

Umjetnica Ana Horvat poseže za banalnim primjerom iz svakodnevnoga, točnije seoskoga života - kokošima i unosi ih u nov, umjetnički kontekst. Prijenos nije izravan, nego su kokoši materijalizirane u novom mediju

Živimo u podvojenu vremenu snažnih ekstrema. Između skupova i protesta vegetarijanaca koji pozivaju na radikalno izbacivanje mesa iz prehrane i masovnog ubacivanja tog istog mesa kao vizualno savršena proizvoda u prehranu. Upravo takve vizualno savršene kokice predstavlja nam mlada zagrebačka umjetnica Ana Horvat na izložbi Noć u kokošinjcu u Galeriji SC. Izložba se održava u razdoblju od 2. do 16. srpnja, a s njom Galerija SC završava ovogodišnju izložbenu sezonu.

Simbolika kokica

Naslov izložbe Noć u kokošinjcu misaono nas uvodi u noćni život kokica, ali umjesto mračna i skučena kokošinjca sumnjiva mirisa čekaju nas bijeli zidovi na prvi pogled prazne galerije. Pa gdje su kokoši? Primjereno njihovu povišenom položaju za vrijeme spavanja kokoši nalazimo gusto nanizane u otvorenom krovištu galerije. Drvene grede krovišta, jedinstvene među galerijskim prostorima, postaju prostor impostacije kokoši, mjesto događanja same izložbe. Kokice su rađene od mekog, bijelog materijala - platna s kolorističkim akcentima žutoga kljuna i crvene krijeste. Izgledom podupiru jednostavne dječje vizualizacije. Identičnih su veličina, a minimalne razlike proizlaze isključivo iz njihove orijentacije na gredama, usmjerenja njihova pogleda. Gusto zbijene kokoši aktiviraju gređe, gornji inače zanemarivan prostor galerije, a vizualni efekt pojačan je kontrastom crnih greda i njihovih bijelih tijela. Dinamika i ritam u nizanju ostvaren je različitim usmjerenjima kokošjih tijela i glava. Okret glave i položaj tijela ujedno je i jedini element individualizacije koji im umjetnica daje. Ali ne zadugo. Takav individualiziran pokret zapravo je identična gesta te se ponavlja u slobodnu ritmu njihova nizanja.

Umjetnica Ana Horvat poseže za banalnim primjerom iz svakodnevnoga, točnije seoskoga života - kokošima i unosi ih u nov, umjetnički kontekst. Prijenos nije izravan, nego su kokoši materijalizirane u novom mediju. Umjetnica izabire mekan, podatan, besprijekorno bijel materijal ističući nužnu identičnost, artificijelnost kokica. Njihovom tipiziranošću i bjelinom te samim smještajem unutar galerije umjetnica propitkuje i problematizira njihov položaj i ulogu u društvu evocirajući šire misaone, problemske kontekste. Vizualni je odgovor dvojak. Izgledom one ne ukazuju na pobunu, mogućnost promjene, niti njihova impostacija čini primarno područje galerije. Ipak, da bismo ih vidjeli, moramo podignuti glave.

Iva Pasini