Besmislena koncepcija

Besmislena koncepcija

Protekla kazališna sezona (još jednom) potvrđuje da se aktualna politika HNK Osijek sve više okreće komediografskim sadržajima pa se većina predstava zasniva na plitku, psovalačkom humoru i na otrcanim, do krajnjih granica eksploatiranim gestama. Doda li se navedenom činjenica da su sve predstave odrađene u tradicionalnoj maniri, zbroj je svega pobrojanoga negativan

Kao i mnogi prije njega, četverodijelni repertoar 97. dramske sezone HNK Osijek aktualni je ravnatelj Drame Velimir Čokljat koncipirao prema iskušanoj recepturi za svakoga ponešto; što će reći, red drame za zahtjevniju publiku, red komedije za onu manje zahtjevnu, pa opet red - komedije... a kada bi se u jednako kratkoj formulaciji željela ocijeniti ta sezona, formulacija bi glasila: ništa posebno. Ništa posebno nije donio redoviti dramski repertoar, a nažalost, ničim posebnim nije rezultirala ni činjenica što je nakon dugo vremena oživjela alternativna, Komorna scena u sklopu iste kuće. Ništa posebno nije se događalo ni izvan kazališnih dasaka: za razliku od raznoraznih zbivanja u nekoliko prethodnih kazališnih sezona, koje su medijski zabilježene kao vrlo dramatične, praćene brojnim aferama vezanim uz financiranje, teatralnim prelascima pojedinih glumaca mahom u zagrebačka kazališta, otkazom ravnatelja Drame i izborom novoga, događaji 97. sezone Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku vezani su isključivo za događaje na sceni.

Ozbiljan početak

Sve je počelo i više nego ozbiljno, Idiot F. M. Dostojevskoga potkraj listopada 2003. označio je početak sezone, ali i povratak redatelja Lea Katunarića, koji je klasik prilagodio i režirao bez bitnih odstupanja, zadržavši glavnu romaneskna liniju, a za Dostojevskoga karakterističnu mučnu i psihotičnu atmosferu približio snovima i opsjenama isprepletenim fantazmagoričnim krajem. Dva mjeseca poslije premijerno je izveden Teštamenat Pere Budaka, autora poznata po dramama obojenim izrazito regionalnim koloritom i jezikom, u režiji Roberta Raponje. Teštamenat, koji u podnaslovu nosi žanrovsku odrednicu lakrdije, utemeljen je na folklorističkim elementima te donosi sliku Like sredinom šezdesetih godina, a osim što samo djelo počiva na plitku humoru bez ambicije kritike ili ironiziranja ni ruralnog ni urbanog mentaliteta, osječki su glumci gotovo u potpunosti podbacili kada su trebali progovoriti ličkom bunjevicom.

Problem jezika postavljen je kao jedan od središnjih i u sljedećoj premijernoj izvedbi. Gospodina lovca Georgesa Feydeaua režirala je Dora Ruždjak-Podolski, a dramaturškom intervencijom Marijane Fumić radnja je preseljena u Osijek tridesetih godina prošloga stoljeća: jezik je esekerski, s radija se čuju autentične reklame toga doba, prevladava secesijski stil... no, ni takva prilagodba konteksta nije urodila autentično osječkom predstavom, nego se iscrpla u modusima komedije za široke mase, i to lošega tempa. Isprepletanjem karakterističnih odrednica kriminalističkog romana i stindbergovske ženomrzačke poetike, barem je žanrovski obećavala posljednja premijera u 97. sezoni: Thomasovih Osam žena u režiji Aide Bukvić. Očekivanja su dobrim dijelom i potvrđena, čemu su pridonijeli i glazbeni i kostimografski i scenski elementi (Branko Kostelnik i Roderick Novy; Mirjana Zagorec; Ivo Knezović).

Okretanje komediji

Protekla kazališna sezona (još jednom) potvrđuje da se aktualna politika HNK Osijek sve više okreće komediografskim sadržajima. Vlastiti izbor opravdaju kao ispunjavanje zahtjeva publike, ne birajući pritom sredstva kojima će podilaziti afinitetu prosječnoga gledatelja pa se većina predstava zasniva na plitku, psovalačkom humoru i na otrcanim, do krajnjih granica eksploatiranim gestama. Doda li se navedenom činjenica da su sve predstave odrađene u tradicionalnoj maniri, zbroj je svega pobrojanoga negativan, a i sama koncepcija besmislena ima li se u vidu činjenica da osim premijerne publike i školaraca, kojima je posjećivanje kazališnih predstava nastavna obveza, druge publike gotovo da i nema! Preostaje nam stoga ponovno postaviti već niz godina aktualno pitanje: kada će konačno osječki kazalištarci shvatiti da je za revitalizaciju scene nužna promjena?! Ili je, možda, problem druge naravi, možda svijest o nužnosti promjene postoji, ali ne i sposobnost da se ona izvede? Naime, spomenuto oživljavanje komorne scene početkom travnja ove godine urodilo je dvjema predstavama. Uprizorene su Begovićeva drama Bez trećeg i Slike Marijine osječke književnice Lydije Scgeuermann Hodak, a redateljski su posao preuzeli osječki glumci Velimir Čokljat i Slaven Špišić. Navedene predstave, istina, žanrovski odstupaju od središnje komediografske niti koju njeguje redoviti repertoar, no žanrovsko je odstupanje nažalost jedina različitost alternativne scene u odnosu na onu redovitu.

Kristina Peternai