Arapi i ruska revolucija

Arapi i ruska revolucija

Nakon u »Vijencu« već predstavljena Labuđeg jezera Arthaus Musik producira još jednu moderniziranu inačicu klasičnog baleta u istoj postavi kompozitora, koreografa i ansambla. Neobična je i zapravo nemoguća pozicija koju Patrice Bart kao koreograf berlinske Staatsoper, čini se, njeguje: biti moderan, a ostati vjeran koreografskom predlošku Petipaa. Odnosno, nakon Ščelkunčika (postavljena 1999) stvarno je vrlo upitno što Barth smatra modernim, odnosno čemu uopće te dramaturške intervencije i nove, tobožnje psihološke, motivacije, kad je formalno, kao što je i napisano, libretto by E. T. A. Hoffman, a koreografija based on the choreography by Marius Petipa?

Klara se sad zove Marija, u uvodnom dijelu baleta ona je djevojčica s mamom i Orašarom koje napadaju Arapi (tamnoputi, s brkovima i sabljama krivošijama) - no iz programske knjižice saznajemo da je riječ o aristokratskoj ruskoj obitelji napadnutoj od ruskih revolucionara!? Marija je usvojena u obitelj Stahlbaum, ali živi s traumama iz djetinjstva... i sad kreće Badnjak u obitelji Stahlbaum, na koji dolazi kum Drosselmeyer, koji se prvi put pojavio kao svjedok okrutnog događaja i koji je tada pokupio izgubljenog Orašara. Dar razveseljava i uznemiruje Mariju i budi sjećanja.

Umjesto duhovite borbe vojnika i miševa sad je, neusporedivo slabija i čak ne posve sigurno izvedena, borba onih Arapa i vojnika; pahuljice imaju šubarice - a tamo, u bijelom kraljevstvu, vlada Marijina majka; umjesto Valcera cvijeća aristokratski parovi plešu na balu... Na kraju je sve nejasno, ali to nije ni važno jer kad se san i java i zbilja i mašta posve izmiješaju, valjda je sve moguće i dopustivo?

Što se izvedbe tiče, Nadja Saidakova kao Marija (i Vila šećera) vrlo je nježna i izražajna, tehnički čista i precizna. Slavni Vladimir Malakhov, laka skoka, dugih nogu i izrazito visoka gesta, kao Princ nije dobio više prostora, a Drosselmeyer Olivera Matza vrlo je korektan i nenametljiv. Možda i previše za čarobnjaka njegovih moći i znanja, koji je spiritus movens scenske priče (i Hoffmanove, a pogotovo ove Hoffmanove nes(p)retno preuređene po Barthu).

Maja Đurinović