Ambasadori jazza

Seattle, grad u Saveznoj Državi Washington, smješten na krajnjem sjeverozapadu Sjedinjenih Država, poznat je ponajprije po tvornicama zrakoplova Boeing te po poslovično kišovitu vremenu. U subotu smo 10. srpnja u disko-klubu Aquarius na zagrebačkom Jarunu, upoznali i dio dosad nam nepoznate jazz-scene tog grada, u kojem, prema kazivanju članova gostujućega kvarteta, nazvana Ambasadori jazza, izuzev nekoliko manjih jazz-klubova, i nema nekog intenzivnijeg jazz-života.

Spomenute su ambasadore jazza, a bio je to kvartet vokalistice Kelley Johnson, Kennedy Center i U. S. State Department odlučili ove godine poslati na šestotjednu turneju po nekim azijskim republikama bivšega SSSR-a (Kazakhstan, Adzerbejdžan, Uzbekistan), zatim Rusiji i tranzicijskim zemljama istočne Europe, Hrvatskoj i Sloveniji. Taj nas je projekt podsjetio na neka davna vremena kad bi tadašnji U. S. I. S. češće sponzorirao nastupe određenih jazz-sastava iza željezne zavjese, koji bi tada u medijima bili tretirani na razne načine.

Raznorodni autori

Sad smo posredovanjem Američkoga veleposlanstva u Zagrebu i Radija 101 upoznali simpatičnu, komunikativnu i gracilnu pjevačicu jazza, Kelley Johnson, na čelu svoga trija, što u toj glazbi i nije baš čest slučaj. Njezin pristup vokalnom jazzu, kao i način interpretacije, već su nakon prvih taktova uvodne skladbe pijanista Ronnella Brighta pokazali očiglednu pripadnost jazzu američke Zapadne obale. Kelley Johnson odmah nas je podsjetila na Mela Tormea, Irene Kral i Marka Murphyja, ali i na neke improvizacijske elemente Betty Carter. Ona je vrlo originalna, harmonijski vrlo dobro potkovana interpretkinja sigurne intonacije, koja se suvereno kreće u rastavljanju harmonijskih slogova i u pjesmama ne baš jednostavnih progresija. Dio pažljivo nastudirana i na turneji više puta opetovana programa bio je sastavljen od aranžmana pjesama raznorodnih autora, od spomenutog instrumentala sa tek kasnije napisanim tekstom, originala Mela Tormea, Born To Be Blue, preko Gershwina, How Long Has This Been Goin’ On, pjesama Abbey Lincoln, do nekih standarda poput The Nerness Of You, ili velikog uspjeha Johnsonove, Tea For Two. Iako nam je u razgovoru prije koncerta rekla da pjeva i neke balade, ali ne i klasičan blues, od tih samo nekih balada čuli smo nekoliko doista izvrsnih izvedbi. Među njima i Man, That Was A Dream te naročito uspjelu Without The Song kao dio maloga ballad-medley seta. Posegnula je i u mapu američke popularne glazbe (The sound Of Music i The Cinderella) Richarda Rodgersa i Oscara Hammersteina, izvevši u harmonijski posve novoj verziji s promjenama tempa poznati valcer My Favourite Things, a takve smo promjene čuli i u efektnoj interpretaciji teme Tea For Two u kojoj je također bilo izvrsnih swing-korusa.

Kelley Johnson vrlo je muzikalan interpret, a takvi su joj i članovi trija, zapaženi pijanist i aranžer John Hansen, kontrabasist Nathan Peck i dosta snažan bubnjar Jon Wikan. Držeći se zadanih, nimalo jednostavnih i vokalu podređenih aranžmana, imali su se u pojedinim izvedbama prilike predstaviti i kao vrlo dobri solisti.

Neprimjereni uvjeti koncerta

Kelley Johnson i njezine kvalitetne dečke svakako je valjalo poslušati, pa makar za takav tip koncerta i u neprimjerenim uvjetima, kakve nudi Aquarius na zagrebačkom Jarunu, u uvjetima bez akustičnoga glasovira i odgovarajuće garderobe te s obiljem raznih zvukova koji su u taj poluotvoreni prostor stizali sa svih strana. Uz to, takav je prostor vrlo delikatan za postavljanje razglasa, te ne čudi nekoliko uzastopnih intervencija Johnsonove s pozornice tijekom nastupa. Svemu tomu treba pridodati za jazz-atmosferu posve izlišan i uznemirujući light show te ograničenje trajanja koncerta bez stanke do 22 sata, kako bi tu u nas ne baš čestu, kvalitetnu priredbu točno na vrijeme mogao zamijeniti ljetni tutanj disko sounda na obali zagrebačkoga mora.

Slušatelji, veći dio kojih očito i nije bio baš iz krugova ljubitelja jazza, nastup su kvarteta Kelley Johnson ipak s oduševljenjem prihvatili, tražeći dodatke. Jedan u obliku brzoga bluesa su i dobili, ali valjalo je iz već spomenutih razloga koncert na vrijeme završiti.

Organizatori bi ubuduće za koncerte ovakva, komornijega tipa trebali ipak razmisliti o nekom primjerenijem prostoru, kojih u Zagrebu čak i u ljetnim mjesecima ima.