Začudni svjetovi

Začudni svjetovi

Svijet Hisaishijeve filmske glazbe začudan je poput svijeta u koji je posve slučajno zalutala mala Chihiro. E, da nam je samo više takvih svjetova na filmskom platnu

Glazbu za crtani film Avanture male Chihiro skladao je Joe Hisaishi, skladatelj koji je u zapadnjačkim, a napose našim krugovima, nepoznat. No u domovini, Japanu, Hisaishi je već pet puta nagrađen Nagradom za najbolju glazbu. Njegov glazbeni jezik, onakav kako je prezentiran u Avanturama male Chihiro dosta je sličan glazbenom izražavanju Davea Grusina: koristi se, dakle, elementima jazza koje umeće u nedžezistički kontekst. Kako jazz omogućuje glazbeno otvaranje, oslobođenje od pravila i ravnanje prema sluhu, tako se Hisaishijeva glazba doima kao sklop poznatih (i to ne samo džezističkih) elemenata koje se prihvaća ili napušta prema skladateljskoj potrebi, odnosno želji za ovakvim ili onakvim zvučanjem. I premda je jasno da glazbu ništa ne sputava - da se jednako oslanja na neoromantičnu širinu (veliki je simfonijski orkestar stalno prisutan), na elemente suvremene glazbe (nerijetko rabi kvartne akorde pa partitura ponekad podsjeća na filmske glazbe Bernarda Herrmanna) te na elemente jazza (napose što se tiče nekih specifičnih akordičkih rješenja, a tu je i slobodno kretanje glasovirske dionice unutar orkestralnog tkiva) - Hisaishi pozorno prati sliku osmišljavajući ujedno tematski rad.

Bogatstvo orkestralnih boja

Doduše, zbog bogatstva orkestralnih boja (što je česta posljedica kada skladatelj odluči slijediti vlastitu slušnu intuiciju) teme se ne prepoznaju kao nešto nametnuto, čega se treba čvrsto pridržavati. Opet, i ovdje izbija sloboda, jer melodijsko kretanje i pojavljivanje najprije određuju uho i slika (zvučanje u odnosu na ono što vidimo), a tek zatim pravila oblikovanja melodije i, na posljednjem mjestu, pravila glazbene forme. No Hisaishi se, spomenula sam, ipak pridržava jednog pravila - a to je pravilo filmske slike. Daleko je on od gušenja filma glazbom, pa ipak u nekim scenama glazba preplavljuje sliku stapajući se s njom, a da je gledatelj i ne zapaža. Tu se skladatelj pokazuje kao pravi filmski: stvara glazbu koju je, zbog privlačnosti (neoromantizam) i zanimljivosti (jazz, kvartni akordi, elementi suvremene glazbe), ugodno slušati izvan filma, a ipak se ne nameće slici dopuštajući gledatelju da se unese u priču i da iskreno prati sve njezine mijene.

Povremeno, zbog širine orkestralnoga pristupa, glazba sliči holivudskoj, ali zbog specifičnosti skladateljskoga stila (danas je i Hollywood obilježen zadanim glazbenim jezikom) ponovno izmiče ukočenosti klišeizirana govora tolikih holivudskih (i drugih američkih) skladatelja. Stvar je u tome da Hisaishi nekim elementima (napose suvremenim i džezističkim) vraća gledatelje na zemlju (u scenama s neobičnim i opasnim likovima koje su bliske filmovima strave), a drugim (holivudsko-neoromantičnim) govori da je to ipak priča, i to priča o svijetu čarobnice Yubabe, gdje je (kao, uostalom, i u svakom svijetu crtanoga filma) sve moguće. Svijet Hisaishijeve filmske glazbe začudan je poput svijeta u koji je posve slučajno zalutala mala Chihiro. E, da nam je samo više takvih svjetova na filmskom platnu i da ih samo znamo prepoznati kao začudne...!

Irena Paulus