Veliki rade što hoće

Veliki rade što hoće

Noam Chomsky, Hegemonija ili opstanak, prev. Damir Biličić, Ljevak, Zagreb, 2004.

Imperijalna politika siguran je recept za opću svjetsku pustoš. Tu široko prihvaćenu tvrdnju ne zastupa samo Noam Chomsky nego i znatan broj geopolitičkih komentatora, teoretičara i praktičara antiglobalizacijskoga pokreta te intelektualaca opće prakse. No knjige lingvista i filozofa s uglednoga MIT-a uvijek su privlačile pozornost javnosti mnogo više od onih koje s njim dijele iste stavove, ali čiji autori jednostavno nisu toliko prisutni u javnoj sferi ili ih se ne percipira jednako vrijednima.

Politički nadzor

To je uglavnom i jedini problem nedavno objavljene knjige. Chomskyjeva argumentacija, pristup problemu ekonomske i kulturalne hegemonije kao i upućenost u američku vanjsku i unutarnju politiku odaje autora koji studije piše jasno, akribično i s poznavanjem građe. Ali čitatelju ti tekstovi zapravo ne donose ništa novo osim artikuliranih teza do kojih smo i sami došli. Chomsky analizira američke težnje za ostvarivanjem potpune nadmoći u svijetu. San o potpunoj ekonomskoj, političkoj i kulturalnoj prevlasti konstanta je američke vanjske politike. Temeljna načela te velike imperijalne strategije koja počivaju na vojnoj moći i tzv. preventivnom ratu postavljeni su još početkom Drugoga svjetskog rata. Gospodarski prodor i politički nadzor osnove su novoga svjetskog poretka i trajne globalne prevlasti. Chomsky Sjedinjene Države smatra najvećom prijetnjom svjetskom miru i u njihovoj težnji za unilateralnom dominacijom posredovanjem apsolutne vojne premoći očituje se potreba za novom kolonizacijom.

Na te tri-četiri teze Chomsky u cijelosti zasniva svoju knjigu, koja je, baš kao i većina njegovih studija slična karaktera, spoj geopolitičke i politološke analize, spoj činjenica i interpretacije tih činjenica, minuciozna raščlamba vanjske i unutarnje politike oblikovana kao klasično žurnalističko štivo u formatu popularne studije. Ukratko, dovoljno jednostavno da bude privlačno široj publici, a dovoljno kompetentno da izađe iz horizonta dnevnopolitičkog komentara.

Upravo je to temelj Chomskyjeva pisanja i paradigmatski obrazac načina na koji artikulira i prezentira svoja stajališta. Na mjestima gdje piše o političkoj situaciji i o realnostima suvremenoga kapitalizma zauzima lijevu poziciju, a tamo gdje razmatra povijesni i prezentni kontekst (npr. u tekstu o Izraelu i Palestini) pokazuje se kao tipičan izdanak američkoga političkog komentatora, koji s pozicije prosvijećenog akademizma simpatizira novinski diskurs. Preciznije rečeno, piše poput dužnosnika State Departmenta koji je zauzeo krivu stranu. Prate li se pozorno američki politički komentatori, lako je zaključiti da Chomskyjev stil ne odudara mnogo od njihova i u tome je izvanjski manjak ove knjige. Tekstovi u kojima dijagnosticira sve boljke američke politike i njezinu težnju da spriječi staru Europu da slijedi vlastiti i od nje neovisan put koji se temelji na francusko-njemačkoj industrijskoj jezgri, ili oni u kojima na povijesnim primjerima dokazuje da je nasilje najmoćnije sredstvo nadzora, a terorizam ponajprije oružje i monopol moćnih a ne slabih, tekstovi su koji zaslužuju pozornost.

Hegemonija ili opstanak

Rat protiv terorizma središnja je točka američke vanjske, a nadzor nad javnim mnijenjem središte američke unutarnje politike i Chomsky upravo na toj tezi zasniva veći dio knjige; dakako, svagda razlikujući Sjedinjene Države kao državnu vlast i Sjedinjene Države kao stav javnosti i društvene elite. Za njega je težnja za stvaranjem velike imperijalne strategije kojoj je svrha vladavina svijetom najveća prijetnja svijetu, ali i samim Sjedinjenim Državama, koje bi pokušaj imperijalnoga nadzora mogao u konačnici uništiti.

U ovoj novoj knjizi on strategije globalnog nadzora - od izigravanja i nepriznavanja međunarodnih sudova i organizacija te globalne militarizacije pa sve do kršenja ljudskih prava kako u vlastitoj zemlji tako i u inozemstvu - vidi kao opasne po svijet u cjelini, stoga jedini izbor koji preostaje glasi: ili hegemonija ili opstanak, i tu nema kompromisa. Chomskyjeva je knjiga aktualna i sveobuhvatna: u njoj se na detaljan način prikazuje čudovišna američka težnja za dominacijom te nabrajaju učinci i posljedice koje bi mogle nastati ne dođe li do korjenite promjene u američkoj politici. Knjiga je intrigantno štivo, napisano s osjećajem za vrijeme i prostor, u kojem nalazi svoju publiku. Ali, kako je već rečeno, ne možemo se oteti dojmu kako o tome već znamo mnogo toga i kako smo i sami svakodnevno svjedoci takva svjetskog poretka. Chomsky je zaslužan za iznošenje istine na vidjelo, no teško je vjerovati da će to promijeniti život na bolje onima koji učinke takva Imperija kao »novog paradigmatskog oblika biomoći« (Hardt/Negri) itekako osjećaju na svojoj koži - danas u Iraku, a već sutra najvjerojatnije u Sjevernoj Koreji. Jer, kako kaže Tukidid - a treba mu vjerovati jer njegov svijet nije bio ništa manje okrutan od ovog našeg - »veliki narodi rade što hoće, a mali narodi prihvaćaju što moraju«.

Tonči Valentić