Tragom Pobješnjeloga Maxa

Tragom Pobješnjeloga Maxa

Zahvaljujući stilskom minimalizmu Besson uspijeva izbjeći pretencioznost izvedbe, budući da gledatelj odmah zapaža neskrivene utjecaje Millerova serijala, a film pritom održava narativni kontinuitet, cjelovitost i dojmljiv antiutopijski ugođaj

Prema vlastitom priznanju George Miller nadahnuće za svoj čuveni filmski serijal Pobješnjeli Max dobio je čitajući Hermannov strip-serijal Jeremiah. Usudio bih se izjaviti da je Millerov futuristički serijal, napose prvi dio, dostojan celuloidni ekvivalent sjajno ispričanim pustolovinama Jeremiaha i Kurdyja u postapokaliptičnoj Americi. Budući da Miller priznaje utjecaj velikog idola Hermanna, valja napomenuti da su znatan utjecaj na Luca Bessona u njegovu cjelovečernjem prvencu Posljednja bitka (1983) imali upravo Millerovi filmovi. Između Pobješnjeloga Maxa i Bessonova filma nalazimo brojne zanimljive podudarnosti u izboru motiva i ikonografskih rješenja.

Posljednja bitka također se odvija u bliskoj postapokaliptičnoj budućnosti, opustošenim predjelima kreću se pripadnici bandi u potrazi za hranom i preživjelim dobro skrivenim ženama, a među tim je očajnicima i osamljeni mladić (Pierre Jolivet), koji nastoji preživjeti od danas do sutra. Besson dosljedno slijedi brojne prepoznatljive sastavnice Millerova scenografskog pristupa (bodljikave žice, znakovi s mrtvačkim glavama, napuštene ruševine, totali nepregledne pustoši i automobilske olupine koje neodoljivo podsjećaju na »tvrđavu« u filmu Pobješnjeli Max 2: Cestovni ratnik), ali u znatno skromnijoj materijalnoj izvedbi. Njegov film prilično je reduciran i u narativnom pogledu, snimljen je u potpunosti bez dijaloga, pridržavajući se smione pretpostavke da ljudi u jezovitu postapokaliptičnom okružju više nisu kadri ni razgovariti.

Bez riječi

Takvim potezom smanjuje se mogućnost izražavanja njihovih emocionalnih stanja, ali redatelj to nadoknađuje ekspresivnijim glumačkim ulogama (u jednoj ulozi pojavljuje se njegov stalni glumac Jean Reno), promišljenim crno-bijelim vizualnim stilom i vještim poigravanjem skladatelja Erica Serre. Iako se na prvi pogled čini da je minimalistički pristup (vjerojatno nužan i zbog skromna budžeta kojim je redatelj tada raspolagao) u futurističkom žanru nedostatak, Besson u konačnici pokazuje da ne mora biti tako. Zahvaljujući stilskom minimalizmu uspijeva izbjeći pretencioznost izvedbe, budući da gledatelj odmah zapaža neskrivene utjecaje Millerova serijala, a film pritom održava narativni kontinuitet, cjelovitost i dojmljiv antiutopijski ugođaj. Unatoč neospornoj konceptualnoj zanimljivosti i nepretencioznoj minimalističkoj razradi, narativni i estetski dosezi Bessonova ostvarenja ipak se ne mogu uspoređivati s Pobješnjelim Maxom i Pobješnjelim Maxom 2. No, s obzirom da se cijeli dosadašnji tekst bavi uspoređivanjem spomenutih filmova, na kraju bi bilo poželjno istaknuti očitu razliku u kreativnom pristupu njihovih autora. Posljednja bitka Bessonov je debitantski uradak, prilika za mladenačko kreativno propitivanje (tada je imao samo 24 godine), nakon kojega stvara stilski iznimno zanimljiv opus raznolikih tematskih i žanrovskih uvjerenja. U Millera je situacija posve drukčija. Pobješnjeli Max kreativna je okosnica njegova opusa koju tijekom karijere nemilosrdno eksploatira, da bi u trećem nastavku takvo nastojanje postalo neinventivno i pomalo otužno. Dogodine se sprema režirati i četvrti dio, a prema tom su potezu istinski obožavatelji serijala itekako skeptični.

Elvis Lenić