Tihi čovjek u središtu

Tihi čovjek u središtu

Ako ste od Tonka Maroevića naviknuti na sjajan tekst pun dobrih zapažanja u kojem se istodobno uživa i od kojega se uči, tekst je Mladenke Šolman o skulpturi Šime Perića uzoriti organizam koji živi i po Šimi Periću i po samu sebi.

Predano i pomnjivo s razumijevanjem upućen na predmet svoje pažnje, tekst Mladenke Šolman jednostavno je prostrujio kroz meso i žilje toga djela, i teško mi se prisjetiti boljega primjera odgovornije interpretacije

Pronaći na jednom mjestu slobodu i stegu, mekoću poetičnosti i zgusnutu strukturalnost nije svakodnevno ni često. Jer nasrkavši se svijetlosti i sunca slika Šime Perića iskazivala je vrline metodičkoga spontanizma, samosvijest rasprostiruće mrlje, gustih nanosa i reljefa, istodobno gnijezdivši toliko svijetla u svoje strukture i njihove jezgre.

Iskustvo Šime Perića (rođen 1920. u Antofagasti, Čile) sadrži u sebi i jednu rijetku odliku; vjernost i odmak. Jer njegov je i najradikalniji postupak poznavao mjeru i samosvijest nagonskoga i metričkoga. A kako ga je obilježila neizvjesna potraga u neistražena područja svijesti, uz gestu i slučajnost slobodno rasprostrte boje njegove su slike u sebi sadržavale osjećaj samokontrole koje su njegovu djelu darivale oblik slučaja i izgled htijenja. U svojim je djelima nosio osjećaj ravnoteže slučajnog i svjesnog, sputanog i nesputanog.

Freske Perićeve mladosti...

Posebnostima toga opusa pridonosi i jedna životopisna okolnost. Od 1947. Šime Perić kopira i konzervira freske srednjovjekovnih manastira Srbije i Makedonije (Dečani, Sopoćani, Ohrid Studenica i dr. - kopirao oko 2000 četvornih metara fesaka!!) ostajući fasciniran podjednako i zdravljem i bolešću srednjovjekovnih slikarija zacijeljujući rane površine i njegujući osjećaj guste teksture i njihove sugestivne ranjivosti. U kojoj je mjeri to iskustvo utjecalo na njegovo ranije djelo možemo nagađati i moguće nikada do kraja odgonetnuti. Ali da njegov odjećaj za materiju i materičnost te miješanje tehnika zahvaljuje upravo tom iskustvu zacjeljivanja nema nikakve dvojbe.

Premda je jasno da u pitanju kronološkoga prioriteta ne leže svi odgovori, činjenice govore (to ističe i Maroević) da je Šime Perić prije svih u svoja iskustva svojim drippinzima i tašizmom (1956-59) nagovijestio plimni val tamnih enformelističkih slika hrvatskoga slikarstva i njegova obračuna s temama i s formama. Ne mislimo vulgarno reći da se prvi deklamirao nositeljem novih vjetrova ili bio seizmografom radikalnoga dovođenja u pitanje svrhe slike i slikarstva. Njegov se udio mogao mjeriti po naglašenoj znatiželji za svojstva i čarolije materijala i slikarske materije koja ga je privlačila, pri čemu je gotovo uživao u duktusu, u strukturama, ekstatičnosti i elastičnosti slojevite reljefne podloge koja je više otvarala nego zatvarala mogućnosti slike. Bilo je u tom smislu radikalnijih rješenja na smrt (primjerice Seder, Gattin, Feller i dr.), a i nigdje, kao u Šime Perića s toliko estetike i dostojanstva smrti. A ako je već riječ o smrti, kao da se naš slikar više brinuo za pokrov i za brokat materije vjerujući da će jednom taj ugarak postati opet vatrom, a žeravica plamenim životom. Tako je i bilo. Jer ovaj je krotitelj slučajnosti poznavao finu dorađenost slike u kojoj se vidi odlučnost i spremnost na eshatološki urednu smrt, koja podrazumijeva uskrsnuće. Stoga je taj tvorac mirnoga nereda i krotitelj mrlja i slučajnosti temeljio u svojim djelima neku ugođajnu medidativnu osnovicu stvarajući ptolomejski razborito i odmjereno djelo, koje je udovoljalo spontanosti i redu. A žar boje i čarolija nanosa bile su rano uočene kao sinonimi umjetnika koji nije davao sve u ruke slučajnosti ni samovolji nagonskih protezanja. Oplemenjena materija, čistoća i lirizacija svijeta bila je zaštitnim svojstvom slikarstva Šime Perića.

O vjetrovima i pripitomljavanju

Enformelistički vjetrovi i široke staze krize egzistencije, neprozirnost i tmina materije u Perića nisu nikada zadobili odlučnost ni svojstva ubojstva slike i svijeta, nego su uvijek zadržali osjećaj znatiželje i senzibilnosti za strukture. To je era pripitomljavanja i priklona reljefnim, brokatnim, kobaltnim i smeđim kraterskim svojstvima (Mir u prostoru, 1959), potom zlatnim talozima i smeđim slikama (iz šezdesetih) do ledenica Opsada (1961), Kretanja (1969) ili estetike Godova (1969). Brisanje, paljenje, poništavanje, miješanje tehnika i materijala (gips, tutkalo, pijesak, tkanine) stvarale su enformelistički pepeo ispod kojega je uvijek otvorenije ili prikrivenije tinjala žeravica i vatra novih interesa i novih mogućnosti. Stoga je i njegov ulog u slikarskom egzistencijalizu, koji je obuzeo mnoge njegove vršnjake, uz znatiželju zadržao i pitanje što se događa s materijom i materijalom koji je u njegovih kolega trebao i otići s razlogom slikanja? Perić je u »plodnoj relativnosti odabranoga medija« (Maroević) i u samoj materiji gledao nove mogućnosti pitajući se može li ona - kada ga već odvodi u smrt - spasiti slikarstvo. Drugim riječima, Perić nije mogao vjerovati samo u jednu stvar i zato nije mogao biti isključivim pobornikom slijepe enformelističke ulice koja nosi težinu etičke odluke (ili prestati ili započeti posve novo iskustvo). Za njega je enformelističko iskustvo imalo i ulaz i izlaz i nije poput Đure Sedera htio priznati jedini put, premda je isti slikar (Seder) s teškim isprikama (sjajni i gotovo kultni tekstovi Nemogućnost slike, potom Mogućnost slike) svojem slikarstvu prokrčio put prema svjetlu te mogućnostima boje i slikanja općenito. Perić je u tom smislu bio manje u krajnostima i svakako bezazleniji. On je krenuo prema sunčanim prostorima mjeseci i godišnjih doba gdje je sve (o)disalo svjetlosnim i kolorističkim mogućnostima. Jer on je tražio znakove svojega harmoniziranja a ne nepomirljivosti sa svijetom i u draži materije slučajnosti, u prostiranju i plazmi boje odustao od posljednje enformelističke i egzistencijalističke oporuke. Krenuo je tako za svijetom prožetim svjetlom i brokatnim bogatstvom tekstura koje izviru iz umjetnikove poetične naravi i nadasve njegove vedre jednostavnosti, koja je njegovo djelo odvajala od mračnih i tjeskobnih primišljanja o svijetu »bez šansi« i slijepe ulice iz koje se, zajedno sa suncem, Perić znao vratiti. Njegov je čin bio autobiografski iskren, ali i morfološki poseban, stvoren od plemenite kovine boje i poetizacije koja otkriva dozu bezazlenosti koju Šime Perić ima. Ne proglašujući se, poput nekih svojih kolega, ubojicom slikarstva ili tvorcem posljednje slike, on je zadržao svijest i vezanost uz materijal i postupke; paljenje, dim, premazivanje, udaranje, ljepljenje, grebanje... To je stanje svijesti koja ne postavlja konačna pitanja o Prvoj i Posljednjoj stvari. To je svijest po kojoj su posljednje slike ipak pretposljednje. I premda mu nije nedostajalo povjerenja u čin slikanja kao o jeki egzistencije, Perić je znao da može u više toga vjerovati te da jeka egzistencije ne zvoni samo na jedna nego na više zvona. Stoga je i hrapavost i grubost materije znao pretvoriti u cvijetnu i plazmatičnu floru i reljefne aluvijalne nanose punih poticajnih evokacija, sugestija i značenja.

Posebna akustika karajolika

Zapravo njega je držao na zraku i na suncu romantičarski odnos prema prirodi. Primjerice i noviji ciklus slika malih formata Ljeta na Braču (od 1994) slikarske su minijature koje, izvan otrcanih udivljenja s krajolikom, izražavaju Perićev smisao za protežnost boje, neposrednost i živost svjetlom prožetih boja i oblika boje. Ljeta na Braču samo prividno ukazuju na mimetičke ili narativne izvore. Riječ je više o svojevrsnoj akustici krajolika - o slici žuborećih svojstava i naposljetku i doživljaju, a ne o konkretizaciji ili pukom izboru topografskih podataka, motiva i mobilijara. To je zapravo više osjet, a manje prepoznavanje. Te male prolivene kapi jednako su daleko od projektivnoga i slučajnoga. I premda svojstva toga ciklusa zahvaljuju naravi njegova otoka, svaka je slika malog formata organizam i biće za sebe i po sebi, jer su motivi samo čista motivacija, a ne nagon deskriptivne i topografske razrade. To je himničko osjećanje i diviniziranje zavičajnoga krajolika. Riječ je o akustici krajolika, o slici žuborećih, aditivnih, svojstava, po kojima se Šime Perić otkriva svojevrsnim romatnikom domicilnoga podneblja.

Počeci rada u skulpturi

Od 1985. radi i skulpture. U odnosu na slikarstvo koje plijeni bojom, i strukturom zadojenom svjetlom, u skulpturi rad podrazumijeva projekt i posve konkretne postupke. Pa ipak, između skulpture i slike postoji morfološka i oblikovna srodnost. Kao da je na ovom mjestu Šime Perić usporeni graditelj koji razlaže strukture, dinamizira i ritmizira dijelove u odnosu na noseći torzo, naglašava ritmičko slijeganje ili uspinjanje elemenata. Tu se javljaju isti oblici i principi harmoniziranja sferičnih, konveksnih i zakrivljenih elemenata. Primjerice njegovo Buđenje II iz 1992. vodi računa o stabilnosti cjeline, ali i o slobodi i zavisnosti odmetnutih elemenata, koji se opet vraćaju u žarište svojih temeljnih sila te ritmičkih uzdizanja i spuštanja.

Sve to govori i o interesu za skulpturu koja potencira odnos »dinamičke jezgre i stabilizirajućih rubova« (Šolman). Stoga se svaki oblik, konkavan ili konveksan, ukazuje nekim oblikom prostorne fuge i kaligrafije, te nužno dinamizira prostor otkrivajući narav koja se može povezati s naravima i oblicima njegova slikarstva. Uz to, svako djelo u drvu Šime Perića ostavlja dojam lakoće njegovih slikarskih spontanih oblika, premda rad u drvu poznaje njemu urođenu strpljivost, postupnost savijanja i podređivanja oblika svojim zamislima. Jer nakon mnogo otpora i nevoljkosti to djelo ostavlja dojam prostorne fuge, ali i dojam dosluha »optike i mistike« (Šolman).

Samotne, osamljeničke koncepcije

Gledano u odnosu na obiteljsko i generacijsko gnijezdo, Šime Perić je osamljenik. Takvim samotnim i individualnim koncepcijama sklon sam pripisati dobar dio zdravlja suvremene i moderne hrvatske umjetnosti. Te su sudbine kronično patile od slabe vidljivosti premda su u sebi zadržale najdragocjenije iskustvo stvaralačkih drhtaja, potentnosti, ovdje i gibljivosti imaginacije i kolorističkoga sjaja i žara koji je označio putove svojevrsne obnove hrvatske suvremene umjetnosti - posebice nakon pedesetih. A preživjevši na najbolji način sva minska polja estetske i ideološke pravovjernosti i napete dileme jedne zaoštrene situacije, njegovo je individualno vijuganje nastavilo nepomućeno teći i unutar militantne scene koja je bila podijeljena na pravovjerne i krivovjerne (apstrakcija - figuracija, idejnost - bezidejnost) - na sve moguće i nemoguće načine?!

Taj osamljenički projekt (sličan ili Motici, Postružniku) bio je više okrenut produbljivanju, a manje širenju svoje kolorističke i svjetlosne neponovljive gestike. A uz kultiviranost izvedbe to je projekt koji se oslanja na ideoafektivnu osjetljivost i u slučaju Šime Perića poznaje dinamička i znatiželjom usmjerena grananja prema svjetlosnim, kolorističkim, dinamičkim kaligrafskim spontanim potezima i nakupinama koje sa sobom uvijek nosi svijetlo što njegovo djelo bogati i objašnjava ili preobrazuje i iznovice strukturira.

To je iskustvo »tihog prevrata« (Maroević) koje posvjedočuje individualnu stazu izvan autoritativnih zagovorništva izvana. Osnaženo iznutra vlastitom logikom rasta, to je iskustvo dragocjena stranica i neki oblik redovništva, ali i samovolje unutar moderne i suvremene hrvatske umjetnosti u cjelini. Oslon na samoću, ali i slobodne potrage i traganja te dosluh sa širim interesima izvan staklenih zvona čoporativnih priklona bio je put umjetnika, koji je sve učinio za svoje djelo, a za sebe vrlo malo.

Idealni interpreti Perićeva opusa

Pa ipak, opus ovog umjetnika dospio je do pune vidljivosti i upravo izašlom monografijom iz pera Tonka Maroevića i Mladenke Šolman. Tom je knjigom djelomično vraćen dug čovjeku i umjetniku koji je sve učinio da bude i ostane nevidljivim i nenametljivim. Pa ipak, srećom plodonosno fermentiranje njegova djela ipak je naposljetku zadobilo zasluženu zadovoljštinu i pozornost.

U tom smislu bolje interprete od spomenute dvojice kolega umjetnik nije morao tražiti. Razdijelivši opus na slikarstvo i skulpturu pisci su fokusirali dvije cjeline opusa, među kojima - to i sami ističu - nema sukoba niti je riječ o raznorodnim interesima. Štoviše, kao da srodna ili ista pitanja kontinuiraju i prelijevaju se iz jednoga medija u drugi i njihova je granica posve relativizirana.

A ako ste od Tonka Maroevića naviknuti na sjajan tekst pun dobrih zapažanja u kojem se istodobno uživa i od kojega se uči, tekst je Mladenke Šolman o skulpturi Šime Perića uzoriti organizam koji živi i po Šimi Periću i po samu sebi. Predano i pomnjivo s razumijevanjem upućen na predmet svoje pažnje, tekst Mladenke Šolman jednostavno je prostrujio kroz meso i žilje toga djela, i teško mi se prisjetiti boljega primjera odgovornije interpretacije i istodobno mekoće jezika i taljenja riječi koja se odgovorno priljubljuje uz djelo ne ispuštajući ga nikada iz vida i ne daveći akribijskim i formalističkim tautologijama i ledenim elaboracijama postupaka. Njegujući istodobno svoju autonomnu moć i obzir prema čitaocu, njezino je štivo isto ono što i sama kaže za djelo Šime Perića; »konstruktivna funkcionalnost te estetska i poetska istančanost«. Doista, njezina odgovornost prema djelu i prema čitaocu rijetka je i zadivljujuća među našim kolegama.

Ako je Tonkov tekst svojim zapažanjima i tvrdnjama prokrčio put u Perićevo slikarstvo njegujući odgovornost za kontekstualiziranje ovoga djela i ako je taj tekst noseći torzo jednog (ipak više slikarskoga) opusa, Mladenkin je tekst istodobno i dubinski (filozofski) prilog, ali i ptičji let između očišćenih grančica masline. U svojoj prozračnosti, ali i trijeznosti, taj je tekst imao zadaću da riječ kao i ptica slobodno prolijeće među granama i kroz krošnju, a da ne ozlijedi svoje krilo i da joj se ne dogodi nikakva nezgoda. A ako je Tonko imao zadaću naglasiti torzo ovoga opusa, prilog Mladenke Šolman čisti je i prozračni lahor koji prozračuje i ne zgušnjava stvari čineći ih jasnijim.

To su jednostavno rečeno tekstovi odgovornih ljudi koji su zadržali odgovornost i prema djelu i prema sebi, i prema ispisanoj i izgovorenoj riječi.

Ive Šimat Banov