Svježa energija

Svježa energija

»Još volim izokretati pop. No, pritom, jedini način koji mi pričinja zadovoljstvo jest biti svoj. Ne mogu, tek tako, samo skakutati oko suvremenih ukusa«, kaže danas avant-art glazbeni veteran John Cale. Njegov nastup, u sklopu turneje kojom promovira najnoviji album, Hobosapiens, u potpunosti je potvrdio te riječi.

Klasično obrazovan glazbenik koji je svojim umjetničkim izrazom stalno nastojao spajati avangardu i popularne zvuke, i to opsjednutošću njihovim suprotnostima - osebujnom poetikom i bukom, zvucima hipnotičkih vrijednosti i iznenađenja, danas je, zahvaljujući članstvu u legendarnoj skupini Velvet Underground i suradnjama s glazbenicima, poput Iggyja Popa, Patti Smith, Nicka Drakea i Briana Enoa, često sveden na stereotipe tipa kum punka ili klasičarski avangardist. Zagrebački nastup dokazao je da Cale vrlo uspješno ignorira spomenute klišeje i da još uspijeva iznenaditi.

Tekstualna beskompromisnost

Uz pratnju dvojice glazbenika (gitara i lap-steel gitara, odnosno bendžo), Cale je naimjenično, u setovima, uzimao u ruke akustične gitare i sjedao za klavir. Baš kao što je najavio, bilo je to obilje gitarističke i klavirske glazbe, pri kojoj su prateći glazbenici bili tek diskretna nadopuna vrlo eklektičnu Caleovu muziciranju, a tek povremeno imali važniju ulogu pri izvedbi nekih od ugođajno težih skladbi ili dionica.

Iako je Cale svoju karijeru već gotovo u potpuno posvetio skladanju za kazalište, balet i filmove, zbirka najnovijih pjesama toga 61-godišnjaka pokazuje da je još spreman iznenaditi - ovaj put novim izričajem svježe energije, koji pomiruje njegovu muzu tugaljivosti sa živim i zgusnutim zvukom.

Cale je nastup započeo skladbom Ship Of Fools, vođenom akustičnom gitarom, koja je postavila ugođaj koncerta. Većina skladbi s albuma, ovdje izvedena gotovo u cijelosti, iako bez ijedne snažne rock-pjesme, opus je dojmljivo visoke kvalitete. Fokusirani bijes bio je vrlo očit u neumoljivu manifestu, Zen, slici svijeta u rasulu - raspoloženju kontrastiranu nizom lijepih, mirnih i melodičnih skladbi, od kojih je Things (nedvojbeno posljedica Caleove privrženosti The Beta Bandu) publika prepoznala kao pamtljiv akustični pop ljetnog ugođaja.

Tekstualno, u novim je skladbama Cale ostao vjeran svojoj beskompromisnosti (aluzije na rat u Iraku) i zagonetnosti. Nastup, čijim se dobrim dijelom protezala vrlo melodična glazba s pokojim čudnim zvukom i pasažem u teže intoniranim skladbama, ponajviše je plijenio napetošću između melodija i vokalnih dijelova, gdje se uglavnom radilo o terenu između avangarde i fine melodioznosti. Mračni je ugođaj, ipak, pozadinski bio prisutan i u najprozračnijim melodioznim skladbama.

Caleov osebujan i vrlo osoban svjetonazor, koji je izlagao autoritativnom muzikalnošću, potpuno ga je udaljio od imagea ostarjele rock-legende. Umjetnik se pokazao i dalje relevantnom umjetničkom snagom. I dalje je to bio stari John Cale, ali s iskorakom, čini se, u pravom smjeru.

Velimir Cindrić