Statue i strojevi

Statue i strojevi

Mi nismo ni grubi ni provokativni jer me provokacija ne zanima i ona mi se uopće ne sviđa. Međutim, ono što koristim u teatru je šok. Šok je nešto posve različito od provokacije. U provokaciji uopće nema šoka. Po mom mišljenju provokacija je vrlo kratka, dok je šok nešto što uistinu ne poznaš, ne očekuješ

Ratnici ikonoklazma - talijanska kazališna družina Societas Raffaelo Sanzio koja je prije dvadesetak godina uvela drukčija promišljanja kazališne umjetnosti namećući sliku kao glavni imperativ scenskog izražavanja, ove je godine gostovala četvrti put na Festivalu novog kazališta - Eurokazu. Njihov je idejni začetnik i utemeljitelj, redatelj Romeo Castellucci, zajedno sa sestrom Claudiom Castellucci i ženom Chiarom Guidi, osnovao 1981. to kazalište s namjerom da ujedini sve umjetničke forme u predstavu koju će gledatelji moći percipirati svim osjetilima. Tako je u dvadesetak godina neprekidna ikonografičkog stvaranja Societas Raffaello Sanzio uveo u kazalište nove oblike ekspresivnosti, stvorio novi kazališni jezik koji proizlazi iz spajanja jedinstvena arhetipskog diskursa s vizualnim umjetnostima, znanošću, tehnologijom, svijetom zvukova i fikcije, a kazališnu teoriju obogatio još jednim terminom - ikonoklastičkim teatrom.

Zagrebačka publika mogla je vidjeti predstave Santa Sofia, Svjestan sam mržnje koju gajiš prema meni, Gilgameši Masoch, a ove su se godine predstavili najnovijim projektom Tragedia Endogonidia 04, koji se odvija u deset gradova i ima jedanaest odvojenih epizoda. Budući da je svaka epizoda posvećena jednom gradu, zagrebačka publika mogla je vidjeti briselsku četvrtu epizodu. O samoj se predstavi informacije mogu pronaći u svim medijima, te smo ovu prigodu iskoristili za razgovor s velikim redateljem o njegovu poimanju kazališta današnjeg doba.

Ciklus Tragedia Endogonidia posvećen je propitkivanju fenomena tragičnog u 21. stoljeću. Budući da smatrate, poput mnogih kazališnih teoretičara i praktičara, tragediju mrtvom u moderno doba, što očekuje od ovog projekta koji ste nazvali tragedija?

- Iako tragedija ne postoji, nužno je razmišljati o njezinoj nemogućnosti postojanja. Ako tragedija ne može više postojati, to je zbog više razloga koje je trenutno nemoguće nabrojati zbog nedostatka vremena, a uostalom to i nije moja zadaća. No, prijeko je potrebno razmišljati o tragičnom, razmišljati o sukobu sa zakonom, sukobom između ljudi.

Tragedija jest mrtva, ali njezina struktura na neki se način nastavlja, i to je potrebno. To je struktura koja je ostala u našoj svijesti, ona je nepobjediva jer ne postoji ništa što je jače od tragedije. Struktura je ljudskoga duha tragična, a mi smo njezin dio. Ona se nalazi unutar nas.

Vjerujete li da se u kazalištu našega doba može ostvariti katarza?

- Po mom je mišljenju to nemoguće. Katarza ne postoji.

Koja je onda funkcija modernoga teatra?

- Funkcija bdjenja. Budnosti.

Koja se, sudeći po vašim predstavama, može izraziti samo neverbalnim simbolima...

- Ne vjerujem da radim sa simbolima. Radim s oblicima, formama. Riječ koja izlazi iz teksta nemoćna je jer je tekst nemoćan. Tekst kao narativni oblik nema više nadmoć koju je imao nekad, on je odveć slab - pogotovo u današnje vrijeme. Po mom mišljenju danas više ne postoji dramaturgija koja može prikazati današnje vrijeme ni poduprijeti ono što se događa na sceni. Stoga se u ovoj predstavi koristim nekim starim formama kako bih zašao u intimnost svake osobe te je i percepcija svakoga gledatelja drukčija, osobna.

Biste li svoj teatar nazvali političkim?

- Za mene je politika u kazalištu neizbježna. U ovoj predstavi politiku promatram u etimološkom smislu. Politika dolazi od riječi polis. Znači grad. Zatim politika je misao o zajedništvu i zajednici. Ona se odnosi i na građanstvo i na činjenicu da si građanin.

No, moram napomenuti da je tragedija u određenom smislu bila i apolitična i da je dovodila politku u krizu. Ona je stavila na kušnju tu činjenicu pripadanja državi i posjedovanja državljanstva. Tako da se ona postavlja u situaciju laboratorija, gdje su svi elemetni strogo zadani - tu je uvijek riječi o sceni nasilja. Naravno da postoje i drugi aspekti tragedije poput krhkosti, smrti, ljubavi i straha, ali nasilje je dominantno.

I u vašoj je predstavi nasilje dominantno...

- Sve su stvari u odnosu s nasiljem - jer to je tragedija.

U kojoj je mjeri vaše kazalište provokativno?

- Mi nismo grubi ni provokativni jer me provokacija ne zanima i ona mi se uopće ne sviđa. Međutim, ono što koristim u teatru je šok. Šok je nešto posve različito od provokacije. U provokaciji uopće nema šoka jer u provokaciji nešto namjerno radiš kako bi provocirao. Tako na primjer ako idem pogledati predstavu Fure dels Baus koja igra na kartu provokacije, onda unaprijed znam što me očekuje. Znam što će se dogoditi jer riječ je o provokaciji. Po mom mišljenju provokacija je vrlo kratka, dok je šok nešto što uistinu ne poznaš, ne očekuješ.

Smatrate li da je moguće šokirati u ovom poprilično burnu vremenu?

- Ne znam. Možda da. Možda je to jedina stvar koju bi kazalište trebalo raditi. Jer šok je nešto osobno i intimno. Mene šokiraju obične, male situacije koje viđam svaki dan na ulici, dok me pad Svjetskoga trgovinskog centra nije uopće šokirao. Događaji s velikim medijskim odjekom meni ništa ne znače jer su filtrirani kroz televiziju, ali bolesna mačka na ulici me šokira. To je taj vrlo intiman odnos o kojem se zapravo može vrlo malo reći.

Kako kazalište može šokirati?

- Radeći s formama te se male stvari u kazalištu mogu pretvoriti u šok. Formu treba izvući iz njezina prirodnog okruženja i treba je sagledati malo pomaknutu, presađenu. Šok zapravo i jest to iskustvo presađivanja. To je nešto što se ne može vratiti, nešto što se odvojilo, izvuklo iz korijena. Šok je jedino istinsko što je ostalo u modernoj umjetnosti.

U vašoj predstavi Geneza - iz muzeja uspavanih (1999) za koju ste u Parizu dobili nagradu kritičara - Grand Prix de la Critique, umjetnika postavljate uz bok Luciferu i Hitleru. Zašto? Tko je zapravo umjetnik?

- Iako govorite ispravno, ova sinteza zvuči vrlo brutalno. No, istinita je. Stvarno je tako. Umjetnik je mali bog. On je pozvan da stvara nešto ni iz čega. Međutim, on to čini na način izlaganja sebe drugima, i to do te mjere da često ispada smiješan. Ne znam tko je zapisao, Rilke ili možda neki drugi pjesnik, da je umjetnik mali smiješni bog. To je stvarno istina. Umjetnik izlaže sebe kao nekoga koga se može ismijavati, tko je smiješan. U tome postoje istodobno dva principa - megalomanski i infantilni princip. Umjetnik je taj koji istovremeno može stvarati i uništavati, pun je paradoksa i antiteza.

Ne može se stvarati ni iz čega. To ne postoji. Umjetnik je poput prozirne prizme kroz koju prolaze nadnaravne zrake koje, dakako, nisu njegove. On ne sjaji vlastitom svjetlošću, ne odašilje svjetlost sam po sebi, nego je, kao i Lucifer, samo nosi. Poput Lucifera prepušta se nečemu što je nastalo prije njega, to preoblikuje i izbacuje van, pušta da prolazi kroz njega. Kad sam rekao da u umjetničkom procesu postoji i razaranje, tu mislim ponajprije na to da uništavaš ono što je bilo prije tebe, i to transformiraš. Tako da je stvaranje u biti proces uništavanja jer se uništava ono što je nastalo prije tebe. Taj odnos s uništavanjem nije moja karakteristika. To čine svi umjetnici. Izuzev umjetnika koji potječu s Dalekog istoka. U njihovoj umjetničkoj svijesti ne postoji potreba za spaljivanjem svega što je nastalo prije njih. Oni se koriste tradicijom i mitom. Zato je u njih sve vrlo statično. I najvažnija je razlika u tome što u njih još postoji odnos s bogovima, a mi ga više nemamo.

Često u predstavama koristite paradokse. Zašto?

- Jer je život takav.

U vašim se predstavama često pojavljuju psi ili roboti, odnosno mašine kao ravnopravni glumački partneri. Koja je funkcija životinja i tehnologije na sceni?

- Ponajprije bih rekao da to nije tehnologija. Ne koristim se tehnologijom, nego mnogim tehnikama. To su duhovi. Tehnika je zanimljiva i moguća samo kad se pretvori u duh. Ako ostane samo mehanički objekt, samo neki gadget, nije zanimljiva i nema smisla. No, tehnika postaje zanimljiva u trenutku kada pomiče duh, kad postoji neki duh iza te mašine koji je pomiče, kad nije riječ samo o jednostavnoj mehaničkoj operaciji. Zapravo bih više govorio o aparatima i mašinama nego o tehnici. Aparati su suprotno od animalnoga te su na sceni najčešće prisutni i životinja i mašina jer jedino se tako, sintezom glumca, životinje i mašine, može izraziti sva čovjekova složenost.

Glumac u vašem kazalištu ne treba biti profesionalac, u predstavama često glume i tjelesno hendikepirane osobe, djeca, starci. Po kojem ih načelu birate?

- To nije pravilo. Kao što postoje savršeni glumci, profesionalci koji su poput statua, tako se pojavljuju i glumci koji su strojevi. To nikada nije moj izbor. To je problem forme. Forma nalaže kakav netko mora biti. Onakav kakav netko jest - to je maksimum moguće komunikacije. Znači tu nije riječ o pojedinom detalju - visini, debljini i slično, nego je isključivi problem u formi.

Kad ste prije petnaest godina nastupili na Eurokazu s predstavom Sveta Sofija, koja je prozvana manifestom ikonoklastičnog teatra, bili ste još marginalizirano i neafirmirano kazalište, dok danas zauzimate mjesto na vrhovima kazališnog svijeta. Što se u to vrijeme bitno promijenilo? Je li se u međuvremenu publika navikla na vaš tip predstava pa vas sad bolje prihvaća?

- Što se tiče publike, ne vjerujem i ne znam što misli. Ako se publika navikla, to znači da nešto nije u redu. Stoga ne vjerujem da postoji problem navike.

Što se tiče marginalizacije, mi smo još u Italiji marginalizirani, i to strahovito.

U kojem smislu?

- Marginalizirani smo jer u Italiji ne radimo mnogo. Italija je vrlo konzervativna, u teatru su strašno rigidni, i to se događa posvuda. U svakom kazalištu. U Italiji ne postoji mnogo prostora za umjetničko djelovanje. Svi ti prostori vrlo su suženi i skučeni. Budući da dosta surađujemo s inozemnim producentskim kućama i da radimo projekte u koprodukciji s velikim svjetskim kazalištima, imamo manju marginalnu formu nego prije, ali smo i dalje itekako marginalizirani.

Razgovarala Katarina Kolega