Spoj sa snopom svjetla

Spoj sa snopom svjetla

Grupna izvedba kompanije Glorious Future zavidne je kvalitete, po uigranosti, snazi i preciznosti pokreta, a u manjim formacijama odlikuje se istančanim senzibilitetom

Naslov predstave Kima Itoha, predstavnika najmlađe generacije japanskih buto plesača koreografa, u svojoj neposrednoj upućenosti i iskrenosti priznanja sadrži nagovještaj velikog emotivnog potencijala, ali i nešto od dječje naivnosti. On istodobno uvodi temu potrebe za prisnošću, koja se realizira putem, možda nesvjesna, propitivanja afektivne usredotočenosti na sama sebe, s jedne strane, i prirode muško-ženskih odnosa, s druge strane. Naime, koreografija Želim te zagrliti (2000) dvojne je strukture: prvi je dio Itohov solo, a drugi koreografija za osam plesača.

Itoh je bačen na pozornicu, poput čovjeka kojega nitko nije pitao želi li doći na ovaj svijet, te kroz postupne metamorfoze svojstvene butu prelazi iz položaja fetusa, zgrčen ispod oskudna izvora svjetla, u kukca, te zatim četveronožnu životinju, da bi se naposljetku uspravio poput marionete, kojom kao da upravlja neka izvanjska sila. Zatim nevješto pokušava zagrliti sama sebe i biva na sve grublji i grublji način odbijen. Njegove su kretnje sad usporene, sad nagle i brze, odgovarajući sad fluidnu ritmu same prirode, sad mehanici stroja, a prati ih ironijski odmak u povremenim kratkim sekvencama na granici pantomime, koje Itohovu mjestimice autističnom plesu pridaju notu humanosti. Intimni ugođaj naglašen je tišinom, ili tek šumom vode, te veoma profinjenom rasvjetom, temeljnim elementom izgradnje scenskoga prostora. Pa ipak, taj solo vjerojatno bi mnogo snažnije u publici odjeknuo da je, kao samostalno djelo, bio smješten na manju pozornicu. No, koordinacija Itohova sola i nastupa kompanije, kao što ćemo vidjeti, nameće više nego jedno pitanje.

Drugi dio počinje postupnim buđenjem plesača koji, uz okrutno bijelo svjetlo, isprva dočaravaju kaotično gibanje urbane mase, opterećene natjecateljskim duhom, potresane kompulzivnim tikovima, koje ne uspijeva prikriti hinjenim zavodničkim gestama.

Učitelj + sljedbenici

Grupna izvedba kompanije Glorious Future zavidne je kvalitete, po uigranosti, snazi i preciznosti pokreta, a u manjim formacijama (ženski solo, koji se nadograđuje do kvarteta, s muško-ženskim duom u pozadini) odlikuje se istančanim senzibilitetom. Osam plesača, igrajući karakteristične, možda odveć klišeizirane, muško-ženske odnose, približava se plesnom teatru, da bi se žene na kraju, ponirući u sebe, vratile subjektivnijoj buto interpretaciji. Kako se predstava bliži kraju, postaje jasno da i ti otuđeni mladi ljudi žude za dodirom, što se očituje u opadanju tjelesne napetosti i prodiranju blagosti na pozornicu, kako povratkom na intimističniji režim rasvjete, tako i promjenom glazbene podloge. No, ako očaravajući glas Bronski Beata uspijeva dijalogizirati s kontrapunktnom montažom kvarteta i dueta, glazba Arva Pärta čini skokove žena i odbacivanje muškaraca nepotrebno patetičnima. Vođen neumoljivim nagonom estetizacije, Itoh na kraju dolazi ponovno do središta pozornice, gdje obasjan tračcima umirućeg svjetla ipak uspijeva proizvesti posljednji trenutak milosti.

Želim te zagrliti potiče na razmišljanje o metaplesnim aspektima predstave. Kada nakon Itohova sola scenski radnici postupno unose ukočena tijela osmero plesača, ostavljajući ih da leže na pozornici, da bi posljednjim od njih doslovce srušili koreografa, glavnu figuru, počinje se osjećati odrađena nelagoda. Itohov pokret postaje pomalo neurotičan i on ubrzo nestaje s pozornice. Dakle, koreograf ne dijeli prostor s ansamblom i u drugom dijelu pozornicu kao da nastanjuju njegove vizije. Međutim, gledati na Itohove solo nastupe, koji uokviruju predstavu, kao na narcisoidnu ekshibiciju apsolutistički nastrojena koreografa, bilo bi u najmanju ruku neobično s obzirom na Itohovu dob, a i značilo bi potpuno zanemariti specifičnosti funkcioniranja buto kompanija, uređenih prema načelu učitelj + sljedbenici, u kojima su učestale izmjene solističkih dionica koreografa i nastupa ansambla. Premda Kim Itoh i njegova kompanija Glorious Future nisu klasična buto kompanija, iako su se pokušali izdvojiti imenujući svoj stil post-butom, te naposljetku, premda su po raznolikosti gestovnog materijala i neutralnosti kostima mnogo bliži suvremenom plesnom izričaju, očito je da takvim organizacijskim modelom ostaju vezani uz tradiciju.

Samoisticanje koreografa, njegovo samotničko vladanje pozornicom, proizlazi također, kao i očajnički pokušaji zbližavanja parova, iz osamljenosti. Želim te zagrliti govori o otuđenosti, o nemogućnosti uspostavljanja komunikacije, dodira, skladna međuodnosa, tako da ako se Itoh, umjesto s Drugim, uspijeva stopiti samo sa snopom svjetla, možda je to zato što drugo i nije kadar.

Jelena Rajak