Samo mijena stalna jest

Ulice i portreti

Ivan Oršić rođen je 1940. u Zagrebu. Nakon završene srednje škole (gimnazije) ljubav prema fotografiji, kojom se bavio od rane mladosti (1956) vodi ga zaposlenju u Geološkom muzeju u svojstvu fotografa-laboranta.

Član je Fotokluba Zagreb od godine 1959.

Kreativnom-izlagačkom fotografijom bavi se već od 1959, kada je prvi put izlagao svoje radove na klupskoj izložbi. Bio je čovjek široka obrazovanja, a profesionalno se bavio umjetničkom, reklamnom i industrijskom fotografijom. Posebno mjesto u njegovu radu odnosi se na snimanje mnogih arhitektonskih projekata, kojima pristupa s velikom ljubavi i znanjem. Od godine 1968. član je ULUPUH-a, Fotografske sekcije.

Sudjeluje na mnogim izložbama fotografije u zemlji i inozemstvu, gdje osvaja vrijedna priznanja. Radio je na opremanju knjiga i kataloga. Sudjeluje i u aktivnostima Fotosaveza Hrvatske kao instruktor-predavač. Njegovu uspješno započetu fotografsku karijeru prekida prerana smrt 1979. u Zagrebu.

Vladko Lozić

Ivan Oršić pripada naraštaju fotografa koji će se na našoj fotografskoj pozornici pojaviti potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina. Vrijeme je to u kojem će se profilirati iznimno daroviti autori, ali usprkos njihovu gomilanju, svaki od njih zadržao je prepoznatljivost.

Sjećajući se lijepih susreta s Oršićem, projekata koje smo zajednički ostvarivali onih već tako davnih sedamdesetih godina, sagledavajući danas njegov autorski opus ponovno se iznenađujem množinom tema koje su ga u radu zaokupljale. Najveći dio sebe dao je snimajući ruho ulice, portrete i industrijske detalje, a doista su začudne njegove grafike, solarizacije i eksperimenti kojima je ostvario množinu novina u doba potkraj šezdesetih.

Inteligentan, pomalo naivan, možda malo sklon melankoliji, kao da je osjećao vrijeme koje ne donosi ništa dobro. Stvarao je tada slike za koje možemo reći da su uistinu sadržajno zanimljive i kompozicijski lijepe, one su autorski doživljene i istinite, pa i traju dulje no što je to njihov autor možda ikada i slutio. Tako razumijemo i osjećamo stvaralaštvo Ivana Oršića, čovjeka koji nije svoj kratki život proživio bezbojno, fotografa koji je osjećao kako oko njega buja život, onaj koji zapaža i prepoznaje, ali za koji ima sve manje vremena i koji mu naprosto izmiče.

Ipak, i u kratku razdoblju svog stvaranja učinio je mnogo, uspio prepoznati sama sebe, slikom artikulirati svoje misli i osjećaje, podarujući nam trud i smisao, u potpunu suglasju s vlastitim promišljanjima i željama.

Zdenko Kuzmić