Prave riječi

Prave riječi

Da je Calderónova tvrdnja kako sudbina malokad laže kad nagovješćuje nesreću u potpunosti vjerodostojna, iskusili su mnogi. No, vrata nade odškrinuta riječju malokad dokazuju da, koliko god sigurna u zlu, a nestalna u dobru, sudbina ponekad ipak slaže. Oni manje fatalistični među nama tražit će razloge u nečem znatno opipljivijem, no koliko se ozračje posljednjega nastupa Arsena Dedića razlikovalo od predstavljanja Zabranjene knjige, potkraj prošle godine, bilo je očito svim prisutnima.

Nastup te večeri, ujedno i otvaranje nove, pete sezone Scene Amadeo, repertoarno je bio znatno proširena (izvedene su čak 32 skladbe) verzija Dedićeva koncerta iz rujna prošle godine na istoj sceni. Dobra raspoloženja kao i tada, Arsen je duhovitom konferansom (»vratio sam se u svoje prirodno loše stanje«) i poslovičnim šarmom lako osvojio publiku, čime je vrlo brzo otklonjena težina emotivnog zastora. Klasike - Sve što znaš o meni, Moderato cantabile, Tvoje nježne godine i Kuću pored mora, uz klavirsku pratnju redovitoga Branka Bulića, brzo su smijenile diskretne intimne posvete - Majka hrabrost, Sine moj, Lu, Dida moj te potpuno nova, Pjesma za Gabi Novak (»najizravnija, bez asocijacija«), koja je (logično, korespondiranjem sa sadašnjošću) zamijenila začuđujuće uporno neizvođenu prekrasnu Gabrijelu s albuma Imena žena. Sve to bilo je dramaturški izvrsno ukomponirano s nekim jačim skladbama, poput Ni ti, ni ja, umjetniku očito važnim posvetama Fabriziju de Andreu (prepjev Pjesme o izgubljenoj ljubavi), Paljetku (kuplet Više vrijedi jedna žena nego djeve sve), Golobu (Zamišljam te nagu), Moustakiju (prepjev Le Meteque), Ujeviću (Odlazak) i Tencu. Oba ta dijela bila su podsjetnik na neke emotivno ogoljenije nastupe iz protekloga razdoblja.

Optimizam

Sve je bilo olakšano već poznatim starinsko-humorističkim sklopom kabaretskoga tipa: Hvala ti - Bijela lađa - kuplet Nepomuk i Greta, koji je uz Posljednji tango u Đevrskama, neizbježno oraspoložio publiku. Iako je Dedić nastup majstorski oslobodio težine povratka, vrlo je uočljiv bio izostanak dosadašnih koncertnih standarda obojenih tamnijim tonovima, poput Život se troši kao kreda, Nisam ti dospio reći ili Završit ću kao Howard Hughes. Uz neke ponovljene, čuli smo i nešto od novih stihova, rijetko izvođene starije, malo novih i neke kritičke skladbe i riječi, što je sve upotpunilo složeni mozaik. Svršetak je pripao nježnoj Bit ćeš uvijek moja, što je bio sjajan potpis.

I ovaj put Dediću je, na kraju večeri, uza sve zanose, ljubav i šale, onim drugim, manje vidljivim aspektom materijala, potkom koja autora karakterizira kao umjetnika kojemu su jednako važni i svjetlo i sjena, pravim riječima, uspjelo u ustima publike ostaviti, bila ona toga svjesna ili ne, i slada i gorčine, onog čudnog osjeta koji Arsen godinama tako dobro definira umjesto nas samih - najčešćega stanja svih nas ili rječnikom umjetnika: »u nama nije ni sreća ni tuga«. No, opet, kao nekom čarolijom, sve zajedno ostavilo je neobjašnjiv osjećaj optimizma.

Velimir Cindrić