Podcrtavanje

U davna vremena, kad sam studirao, pronosila se po fakultetu legenda da je neki profesor napisao znanstveni članak o tome kako treba podcrtavati u knjizi pri učenju. Nisam susreo nikoga tko bi taj članak doista vidio, ali njegovo postojanje smatralo se dokazanim, a ironija u vezi s njim smatrala se obaveznom: što čovjeku treba uputa kako će podcrtavati? Ironizirao sam tako i ja, sve dok nisam počeo zalaziti u one učionice po studentskim domovima (one s pregradama od šperploče, gdje je čovjek kao u telefonskoj govornici), i dok nisam vidio kako je podcrtavanje masovna pojava. Tada sam počeo misliti da je ta pojava možda ipak zaslužila i znanstveni članak.

Jer, sjedeći po tim učionicama (na fakultetu, u domovima), zvjerajući oko sebe kad bi mi dosadilo čitanje, došao sam do zanimljivih opažanja u vezi s podcrtavanjem. Poslije sam sve to još provjerio u svojih znanaca i prijatelja, i tek potom stvorio definitivan zaključak. Taj zaključak glasi ovako: podcrtavanje u knjigama stvara ovisnost; onaj tko jednom s tim počne više ne može prestati. A ovisnost je, dakako - kao i svaka ovisnost - problem i za pojedinca i za društvo.

Pojedinac postane ovisnikom - da tako kažem - u najboljoj namjeri. Ne, dakle, iz obijesti ni iz dosade, nego zato što misli da čini nešto dobro. On, naime, podcrtava retke u knjigama iz kojih uči: ističe ono što je važno zapamtiti, ono što će profesor tražiti na ispitu. I, taj se sustav često pokaže kao dobar. No, upravo u tome leži opasnost: kad jednom vidi kako je podcrtavanje efikasno, takav pojedinac jednostavno se navuče na olovku. Više ne podcrtava samo u skriptama, niti samo u udžbenicima: prelazi pomalo na priručnike, na opću literaturu, a na kraju i na beletristiku. Više ni najobičniji ljubić ne zna čitati bez podcrtavanja, jer samo na taj način razumije i pamti ono što čita. Podcrtavanje mu postaje sinonim za čitanje: ako ne ostavi svoj trag u knjizi, kao da je nije ni čitao.

I ne samo to, nego mu toga podcrtavanja - baš kao i pravom narkiću - treba sve više i više. Zato neke ulomke podcrtava jednostruko, neke dvostruko, neke isprekidanom crtom, a neke još i na margini obilježi uskličnikom. Na kraju padne tako nisko da i ono što je nevažno mora označiti kao nevažno, pa u knjizi biva podcrtano sve, samo na različite načine. To je znak da je takav ovisnik posve u vlasti svoje droge.

I pravo mu budi, tko mu je kriv kad nije pazio. Ali, njegovo je ponašanje opasno i za društvo, a tu smo već na malo ozbiljnijem terenu. Kao prvo, takav majstor uništi svaku knjigu koju posudi iz javne biblioteke, jer on naprosto ne vlada sobom. A osim toga, pokušajte zamisliti kako to izgleda kad takvu knjigu uzmete nakon njega: sva je ispodcrtana i time vam je pokvaren svaki užitak. Ne, naravno zato što biste bili nekakav čistunac, nego zato što je onaj tip već obavio u tekstu izbor između važnijega i manje važnog, naglasio čvorišne točke i tako vam onemogućio da ih otkrivate sami. A nastranu što se često i ne slažete s njim u izboru onoga što treba podcrtati.

Ukratko, podcrtavanje je opasno - ili, ako hoćete da budemo nešto oprezniji - podcrtavanje je važno zato što ono nudi interpretaciju teksta koji ističe. Izabirući u njemu ono što je bitno, stupnjujući pojedine ulomke (jer jedne označuje deblje a druge tanje), podcrtavanje zapravo određuje značenje teksta, ono taj tekst na određen način tumači. Razumijevanje nečega što je napisano, naime, i sastoji se upravo u tome da hijerarhiziramo po važnosti ono što nam se kaže i da onda te važne dijelove dovedemo u međusobnu vezu. Ako se obavi kako valja, podcrtavanje može biti komentar teksta i njegova dopuna.

A svaki je komentar - i svaka interpretacija - zapravo novo pisanje: kad ustvrdimo da tekst znači ovo ili ono, mi smo ga iznova izložili, i to na svoj način. Onaj tip što s olovkom u ruci prilazi svježoj i netaknutoj stranici knjige zapravo se ponaša poput pisca koji se naginje nad prazan bijeli list. A možda čak osjeća i slično uzbuđenje: jer, on će - taj podcrtavač - olovkom proizvesti neko novo značenje, ispričati nekakvu novu priču.

A što je najgore, imat će i argumenata da se brani ako ga ukorimo zbog njegova ponašanja. Reći će tada - nepogrešivo će to reći, jer ti tipovi su načitani, pa se svačega sjete - da je njegovo podcrtavanje stvaralački proces. I, dodat će da drukčije ne postupaju ni postmoderni prozaici sa svojom tehnikom palimpsesta, kad vlastiti tekst naslojavaju na tuđi: i oni zapravo u tom tuđem tekstu izabiru ono što je važno - pa to podcrtavaju - dok ostalo ostavljaju postrani.

S ponosom će to kazati takav jedan podcrtavač, jer u današnje vrijeme, kad nitko više ne zna točno što je književnost, može on sebe proglasiti čak i piscem. Može ustvrditi kako to njegovo podcrtavanje i nema za svrhu bolje razumijevanje teksta (pa, dakle, ne proizlazi iz njegove ovisnosti), nego da je samo sebi svrha, da se njime postižu nova značenja i da je ono zapravo umjetnost, pa ima i društveno dostojanstvo.

I, time će nas ušutkati, sve nas koji smo društvo i kojima je stalo do knjiga. Shvaćate li sad zašto tvrdim da je riječ o društvenom problemu, kao kod prave narkomanije? Shvaćate li zašto držim da je to zaslužilo i znanstveni članak, ne jedan, nego više njih?

Ili barem parolu. U svaku knjigu mogao bi se već u tiskari umetnuti ovakav tekst: Zabranjeno podcrtavanje! Počinitelji će biti kažnjeni po zakonu! Uprava!