Pismo iz Beča

Nedavno dobih pismo iz Beča. Adresirano rukom. Kako još uvijek sve tekstove najprije napišem rukom na papir, odmah je pobudilo moju simpatiju. A i rukopis mi je znan - sjećam se punih ploča ispisanih tim istim rukopisom (o zmiji, o podzemlju, o zelenom Jurju...). Pisao mi je profesor Katičić. Evo pisma u cijelosti:

U Beču, 30. svibnja 2004.

Poštovana i draga kolegice Opačić!

Kao opet i opet, tako sam i u Vijencu od 4. ožujka o. g. sa zanimanjem i zadovoljstvom pročitao Vaš prilog kolumni »Što znači, odakle dolazi?« Naslov mu je »Vinovnik na brzoglasu«. Tu pišete o riječi brzoglas kao o »endehaizmu«. Dobro se sjećam vremena kad se nasilno htjelo da ona zamijeni telefon. O njoj sam tada, a i još dugo poslije, mislio upravo onako kako i Vi o njoj pišete, s istim emocionalnim nabojem. Ali onda sam negdje na početku osamdesetih na otoku Pagu naišao na pučku epsku tradiciju o bitci kod Visa 1866. U njoj se kazuje kako »Tegetofe bane« nešto javlja preko »brzoglasa«. Od toga mi se ta riječ pokazala u sasvim novom svjetlu. Poslije sam našao da ju Parčić u svojem rječniku bilježi kao ekvivalent talijanskomu telefono. Kako god ne mislim da bi bilo dobro nastojati njome sada ipak zamjenjivati telefon, opet ne stoji da je to »endehaizam«. To je mnogo starija riječ, koja je čak bila uhvatila korijena u nekim narodnim slojevima. O njoj valja misliti samo dobro! To je legitiman prijedlog pri izgradnji našega civilizacijskog rječnika. Drugo je pak što je poslije kompromitiran.

Nisam mogao otrpjeti da Vam to ne kažem. Bilo bi lijepo da ispravite krivi navod koji ste, u najboljoj vjeri dakako, iznijeli čitateljima Vijenca. Doista, nikada dosta čitanja i učenja o hrvatskom jeziku.

S lijepim pozdravima i najboljim željama

Radoslav Katičić

Razlog zašto nisam odgovorila već u prošlom broju »Vijenca« sportske je naravi. U jeku Europskoga nogometnog prvenstva u Portugalu nisam mogla (ni ja) otrpjeti da ne pokažem kako su sve nogometne reprezentacije na tom prvenstvu prezimena svojih igrača napisale onako kako se igrači i zovu, sve - osim hrvatske. Zašto npr. jedna Švedska može Ibrahimoviću na njegov dres napisati ć, a Hrvatska svojim igračima ne može? Retoričko (i izlišno) pitanje. Drugi razlog moje male odgode jest želja da se što bolje potkujem za odgovor. I tako je počelo istraživanje. Profesor spominje pašku »pučku tradiciju o bitci kod Visa 1866.« Potraga za tom »pučkom umotvorinom« urodila je plodom. Našla sam je. Pjesma se zove Viški boj i ima svoga autora. To je težak - ali težak s pjesničkim darom - Šime Šugar Ivanov, rođen 8. svibnja 1830. u Kolanu na Pagu, gdje je i umro 9. ožujka 1911. Pjesma Boj pod Visom objavljena je iste godine kad je i nastala, 1866, u Tiskaonici narodnog lista i u djelu Petra Kuničića Boj pod Visom, a ja sam je našla u knjizi Pjesme Šime Šugara Ivanova, što ju je 1997. izdao Župni ured iz Kolana. Šugar događaj o kojem pjeva precizno smješta u vrijeme i prostor (a izvori su mu isključivo usmeni - bio je, naime, nepismen).

Od hiljadu i osme stotine,

od šezdeset i šeste godine,

poslušajte, ljubljeni narodi,

što kod Visa na moru se zgodi.

Na šestnajest od miseca dana,

srpnja, brate, hrvatski nazvana,

digoše se od boja galije,

od Jakina ravne Italije.

Premda u Hrvatskom općem leksikonu piše da je bitka kod Visa bila 20. 7. 1866, Šugar nije pogriješio, jer je svojom pjesmom obuhvatio i pripremu za sam okršaj. Idemo dalje. Tražim brzoglas.

Kad to vide od Hvara glavari,

Dalmatinci, vitezovi stari,

da već nije počasiti časa,

oni tuku svoga brzoglasa.

Glas početi u luku Fažana

a na ruke Tegetofa bana.

Brzoglas je meni doletio.

eto mi je sad glase donio,

pod Visom je vojska talijanska

i bije ga dva su bila danka.

Riječ je tu - brzoglas. Ali što znači? Skoroteča (-skor, brz; ie. korijen *(s)qer-, prijevoj *(s)qor-, skočiti, skakati + teći, trčati; ie. *tek-), brzoteča, glasonoša, glasnik, kurir (lat. currere, trčati; cursus, trk; prvotno trkač), teklič/teklić, dostavljač, ulak (tur.), peik/pejik (tur. /perz. peyk, glasnik, poslanik, ali i brz, okretan; rum. paic/peic, teklič koji je pratio sultana ili kneza) - dakle to je onaj koji brzo širi glase na daljinu. A ono tuku (da ne bude zabune) ne znači da glasnika mlate, nego da ga pritišću, gone. Profesor Katičić kaže kako je riječ brzoglas našao u Parčićevu rječniku, gdje je ekvivalent tatalijanskomu telefono. Da, ali kada? U Parčićevu Rječniku slovinsko-talijanskom iz 1874. nema riječi brzoglas. Razumljivo. Električni telefon izumio je Alexander Graham Bell 1876. godine. Tako brzoglasa - u tom značenju - nema, logično, ni u Šuleka ni u Akademijinu rječniku. U kasnijim izdanjima Parčićeva rječnika (1901. hrv.-tal. i 1908. tal.-hrv.) brzoglas jest hrvatska zamjena za telefono (pa tako onda i u Deanovićevu Talijansko-hrvatskom rječniku iz 1942. godine).

Profesor Katičić, dakle, ima pravo kad kaže da je riječ brzoglas starija od vremena NDH, ali to ne dokazuje pjesma o Viškom boju, jer ta riječ onda nije mogla biti (i nije bila) hrvatska zamjena za telefon, nego to dokazuju navedeni Parčićevi rječnici. A što me navelo na pogrešan zaključak? Zagledanje u Anićev Rječnik hrvatskoga jezika (31998) i u Hrvatski enciklopedijski rječnik (2002), gdje uz brzoglas stoji: zast. neodom. neol. ideol. 1941. telefon. Oznake ideol. neol. 1941. prate brzoglas od prvoga izdanja Anićeva Rječnika (1991), a Šonje ga uopće nema. Zašto se odonda iste (pogrešne) oznake prenose iz jednog izdanja u drugo? Evo, ovo malo istraživanje neka posluži kao ispravak u budućim izdanjima. Da, dragi profesore, potpuno se slažem s Vama: nikada dosta učenja o hrvatskom jeziku. Drago mi je što mi je ono, na Vaš poticaj, još uvijek radost.