Oštrica britve

Oštrica britve

Dvorski je slikar Goya, prezirući iznad svega baš dvor, aroganciju i glupost nadmoćnih, svoju strast zabilježio u grafikama. Ona ga je tjerala da prevaljuje putove od aristokracije, tog poročnog rasadnika vulgarnosti, predrasuda i prevare, do puka s njegovom beskrajnom bijedom, nesrećom i mržnjom

Francisco de José Goya y Lucientes (1746-1828) nije posjedovao karizmu wunderkinda koji bi svojom pojavom preko noći ugrozio uštogljeni akademizam što je vladao španjolskim slikarstvom druge polovice 18. stoljeća. Poznato je da su mu slikarski počeci vezani uz neuspjehe, dok se svojim dugim životom nije uklapao ni u obrazac tragične sudbine prerano skončaloga talenta. Po prirodi navodno simpatični veseljak (!?) sazrio je kasno: tek je u četrdesetima započeo s onime čemu je bečki Leopold Museum posvetio ovogodišnju ljetnu izložbu. Prvotiske grafičkih ciklusa Los caprichos, Los desastres de la guerra, La tauromaquia i Los disparates posudio je Gradski muzej Oldenburga, a nadopunjuje ih niz bakropisa prema Velásquezu.

Mnoštvo djece i gola rit

Kada treba ukratko objasniti Goyinu ulogu u razvoju umjetnosti, uobičajeno je primijetiti kako njegovo stvaralaštvo povezuje Velásqueza s Picassom, Rembrandta s ekspresionistima, a Tiepola s impresionizmom. Njegov je status jednoga od najistaknutijih grafičara u povijesti umjetnosti neupitan, no svakako treba istaknuti i Goyinu transformaciju od dvorskoga slikara, uglavnom portretista, u novi tip umjetnika - individualca koji stvara ne više po narudžbi krune, aristokracije ili klera, već iz vlastite potrebe, za sebe i za slobodno tržište. Izloženi grafički ciklusi nastaju od posljednjih godina 18. stoljeća, a motivirani su jednako društveno-političkim i duhovnim mijenama vremena, kao i promjenom percepcije samoga umjetnika uvjetovanom teškom bolešću. Goya je, naime, od 1792. živio u potpunoj tišini. Njegova je moć zapažanja s gubitkom sluha postala preciznija, društvena kritika oštrija, njegove vizije mračnije. Poznato je kako je Goya petljao s vojvotkinjom od Albe i kako se nemilosrdno sprdao s kraljevskom obitelji Karla IV, zabilježivši je u pomalo grotesknom grupnom portretu. Za grafičke je cikluse odlučujuće što je crtao na ulicama koje nije prezirao ni u najsretnijem razdoblju svoga života, što se besramno i energično suočavao ne samo s onim što ga je okruživalo, već i sa zastrašujućim plodovima vlastite izmučene mašte.

Ulogu aktivnoga promatrača urušavanja građevine na čijim je gredama i sam sjedio umjetnik je preuzeo u seriji od 80 listova započetoj 1797. pod nazivom Los caprichos. U popratnom tekstu reklame objavljenom 6. veljače 1799. u listu »Diario de Madrid«, a koja je najavila publikaciju grafika, Goya je napisao kako je obradio šaljive teme i kako je upoznat sa svim ljudskim slabostima. Tvrdnja da se u prikazima nije poveo za nikakvim uzorima smatra se propagandnim pretjerivanjem i pozivom na promišljanje o mogućim literarnim predlošcima - na diskusiju koja u stručnim krugovima traje do danas. Goyine šifrirane formulacije služile su kao mamac za publiku željnu ismijavanja društvene stvarnosti. Komentari nesigurne datacije (1799. ili 1803?) za koje se smatra da ih je napisao, ili barem autorizirao sam Goya, prikaze čine još nerazumljivijim, ali ublažavaju kritički pristup španjolskoj društveno-političkoj svakodnevici. Los caprichos osuđuju licemjerje, kritiziraju suvremeni način odgoja djece (sam ih je Goya imao dvadeset i četvero!), praznovjerje (čemu ukrasti zub obješenome?), zaborav dobrih običaja, lakomi kler i brak iz koristi, ljubav koju se kupuje novcem - ukratko, tematiziraju život kao igru skrivača i maškaradu bez granica u kojoj se ne zna tko koga više i okrutnije iskorištava. U čudesnim prikazima sa slikarskim efektima koji su postignuti dodatnim tretiranjem bakropisa tehnikom akvatinte defiliraju sirote male djevojčice, žrtvovane djevice, ostarjeli pohlepnici, osuđenici inkvizicije, lake žene koje koketiraju s nakazama umjesto da im umaknu, učitelji-magarci, slikari-majmuni, bezube vještice, vampiri, mutanti i spodobe kokošjih, očerupanih tijela. Mali čovjek uglavnom dobiva po goloj riti dok čitav svijet u apokaliptičnom crescendu ide baš tamo (naime, vrit): dok ratio sniva, čudovišno i potisnuto raskalašeno caruju (poznati list broj 43 El sueno de la razón produce monstruos).

Ciklus Los caprichos mogao se od 1799. kupiti u madridskoj prodavaonici parfema i likera, kakve li ironije, u Calle del Desengano (ulici razočaranja). Od tri stotine primjeraka do 1803. godine prodano je dvadeset i sedam, a ostatak je, uključujući i originalne ploče, zbog budnoga oka inkvizicije završio kao poklon kod Karla IV.

Francuske zvijeri

U idućim se godinama Goya pretvorio u gotovo dijaboličnog izvjestitelja iz prvog modernog, gerilskog rata sa svim njegovim lokalnim i univerzalnim katastrofama. Francuska revolucija od koje su Španjolci i za sebe očekivali slobodu, jednakost i bratstvo donijela im je Napoleonovu vojsku koja je pljačkala, silovala, mučila i ubijala. Između 1808. i 1813. nastala je glavna okosnica ciklusa Los desastres de la guerra, svjedočenje umjetnikove duboke ganutosti i tuge. Pogled na scene u kojima majke s djetetom na rukama kopljima probadaju neprijatelje, u kojima se redaju neutješni, bespomoćni, obješeni, strijeljani, osakaćeni i raskomadani, objašnjava zbog čega su Desastres za Goyina života izvedeni u samo dva probna otiska, i čak do 1863. čuvani pod ključem. Umjetnikova ironija kulminira, bestijarij ponovno uzima maha, a prestravljenost, boleština i smrt caruju dok se pokoji pravedni gubitnik suprotstavlja nadmoćnoj zvijeri (broj 40). Desastres predstavljaju slike elementarnog užasa i patnje, nepravdi u kojima istina umire (broj 79), a onda je spriječena uskrsnuti. Goya svjedoči (Vidio sam to, broj 44) i nihilistički rezignira (Ništa. Pokazat će se, broj 69) nad besmislenosti rata, ali i vlastita postojanja.

Bikovi, vukovi, ljudi

Prvi reklamni oglas za grafički ciklus Tauromaquia, jedinu za Goyina života zapaženu seriju, izašao je 28. listopada 1816. Bez straha od cenzora, jer se bave popularnom i naizgled konvencionalnom temom, grafike su tiskane bez naslova koji su im dodani tek za izdanje iz 1855. U stilski neujednačenim prikazima nastalim prema literarnim predlošcima Goya se ponovno razračunava s nasiljem. Kao i u prethodnim ciklusima i ovdje se ubija na svakom koraku - uglavnom ljudi bikove - a i među ljudima je iznova svatko svakome vuk. Ne radi se više o veličanju nacionalne igre s folklorističkim elementima, već o studiji zaluđenosti (amorfnih) masa brutalnom igrom lovca i žrtve. Na kraju serije umjetnik daje oduška onome što sam priželjkuje u stalnom nadmetanju slabih i jakih, pravde i nepravde, dobra i zla - bik, naime, konačno ubija torera.

Kasni opus, nastao vjerojatno između 1819. i 1923, predstavljaju budalaštine-Los disparates - u kojima je Goya potpuno nedokučiv (čime je izazvao ne samo Baudelairea, već i psihoanalizu) ponovo dokazujući svoju percepciju svijeta kao lude kuće. Formalni kaos svjetla i tame skriva nesređene i općenite, trostruke, šutljive i posve jasne budalaštine koje se gnijezde na granama drveća, cerekaju i luduju svijetom. Alieni se bez napora transformiraju u poluraspadnute leševe, prikaze se naslađuju prestravljujući nemoćne, vampiri nisu samo dio halucinacija već i sami haluciniraju, a čovjek nije više stvoren na sliku Božju, već raščovječen (Th. Hetzer). Alogičan do krajnjih granica, Goya u tek 1863. tiskanim Disparates prije gotovo dvjesto godina predviđa i našu suvremenu potrebu za senzacionalnim, eksplicitnim i skandaloznim. Posve je razumljivo da je u njegovim radikalnim eksperimentima, usko povezanim s novostečenim umjetničkim slobodama, mentalitet moderne prepoznao svoje korijene.

Postav kao labirint

Dvorski je slikar Goya, prezirući iznad svega baš dvor, aroganciju i glupost nadmoćnih, svoju strast zabilježio u grafikama. Ona ga je tjerala da prevaljuje putove od aristokracije, tog poročnog rasadnika vulgarnosti, predrasuda i prevare, do puka s njegovom beskrajnom bijedom, nesrećom i mržnjom. Goyina je grafika beskompromisna - on ljudsku nastranost proklinje svim srcem, kritizira je ironijom bez premca. Nitko nije okrutniji, nitko nježniji prema žrtvi: predodžba pakla na zemlji nikada prije nije bila življa. Goya je mjesečario po oštrici britve, po rubu svijeta i uma na kojem sjedi i njegov div iz 1818. bacajući pogled preko ramena... a kamo - nego prema svijetu u kojem je Sotona sveprisutan.

Postav u podrumu Leopold Museuma koji podsjeća na tamni labirint, ali i rasvjeta reducirana iz konzervatorskih razloga, izložbu dodatno kvalificiraju kao doživljaj koji nipošto nije za depresivce i ljude suicidalne prirode. Za one koji mogu podnijeti način na koji se Španjolac upustio u oblikovanje novoga neba i novoga pakla, te novih bogova u umjetnosti (Sedlmayr) treba dodati da postoje i mišljenja prema kojima je tajna duha u pretjerivanju. Francisco de Goya sasvim se približio njezinom razotkrivanju.

Iz Beča Libuše Jirsak