Originalni hibrid

Originalni hibrid

Američki san stripovskom inspiracijom slijedi popularne ekranizacije stripa (Spiderman, Hulk), no senzibilnošću je mnogo bliži Zwigoffovu Svijetu duhova negoli kakvu ljetnom holivudskom hitu

In America, American Beauty, American Splendor - najrecentniji su primjerci (doduše raznolikih) opserviranja američkoga sna, što najavljuju svojim počesto ironijskim odmacima eksplicitnim naslovima; a posljednji je pritom zasigurno najekscentričniji. Već u samom žarištu imajući kultnog, underground strip-pisca (koji je čitav radni vijek proveo kao činovnik u arhivu) Harveya Pekara, redateljski bračni par Berman-Pulcini namjerno dekonstruira sve poznate žanrovske odrednice i obrasce, kreirajući bizaran hibrid - svojevrsnu filmsku inačicu medievalnih gotičkih kriptozooloških bića - s glavom čovjeka, tijelom ribe, čaporcima ptica. Time film postaje teškim za definiciju no formalno ne ispašta; štoviše, ostaje posvemašnje originalnim te se može promatrati kao relativno ravnopravna mješavina igranih, dokumentarnih i u formi stripa animiranih dijelova, ali i kao eksperimentalni dokumentarac s oživljenim igranim prezentacijama Pekarovih pripovjednih zbivanja. Pridoda li se svemu činjenica da je Pekar u svojim stripovima prezentirao upravo sebe i svoju okolinu - od prijatelja i supruge do borbe s rakom, i taj nivo nije zanemariv da pridoda još jednu zanimljivu nijansu prezentiranju čitave priče.

Svakodnevni luzer

Pritom je Paul Giamatti (Pričam ti priču Todda Solondza), karakterni glumac s fizionomijom kao stvorenom za tumačenje svakodnevnih luzera, sjajno psihofizički utjelovio Pekara (s kojim se tijekom filma najnormalnije odvija intervju i koji kao komentator zbivanja voiceoverom vodi priču); Hope Davies (Gospodin Schmidt) njegovu suprugu Joyce Brabner, a Judah Friedlander Pekarova radnog kolegu - »super-štrebera« Tobyja (koji također koegzistiraju u kadrovima sa svojim glumačkim alter-egima). Time se, formalnoj filmskoj interakciji svega i svačega unatoč, narušava uobičajena filmska iluzija, pružajući vrlo zanimljivo filmsko iskustvo. Zapravo, Berman-Pulcini pronalaze sretan način prezentacije jedne osebujne ličnosti, maštovito oživljujući svijet koji je kreirao svojim radom kao neodvojivi dio njegove ličnosti; iako sličan trend postoji već kod drugih filmaša (primjerice, Tim Burton govorio je o Edu Woodu, E. Elias Merhige o F. W. Murnau, George Clooney o Chucku Barrisu ili Bill Condon o Jamesu Whaleu). Trendovski, dakle, Američki san svojom stripovskom inspiracijom slijedi popularne strip-ekranizacije (Spiderman, Hulk), no senzibilnošću je puno bliži Zwigoffovom Svijetu duhova negoli kakvom ljetnom hit-holivudskom blockbusteru. I sam je naime poput kakve male samonikle egzotične, nešto teže probavljive, biljke, baš kao i njegov ekscentrični gotovo woodyallenovski samo-opsjednuti junak koji je u svijetu stripa postavio neke nove standarde. Blizu postavljanja novih standarda jest i ovaj film koji iako zabavan na vlastiti ciničan način, ipak takvim može proći samo kod manjeg dijela publike - i same ekscentrične, u formama filmo- ili stripoljubaca.

Katarina Marić